Detektor logo Light

Odgađanje reforme pravosuđa godinama frustrira građane

Sudije, tužioci i političari tri decenije od završetka rata odupiru se reformi pravosuđa, ali i drugih institucija važnih za uspostavljanje vladavine prava kroz proces koji se naziva tranzicijskom pravdom. Svi dosadašnji pokušaji dolazili su izvana, uz pritisak i uslovljavanja koja nisu uspjela nadjačati interese političara koji zemlju žele zadržati u stanju zamrznutog konflikta.

Piše: Lamija Grebo

Mihajlo Farkić bio je sasvim sigurno živ kada je bosanskohercegovačko pravosuđe odlučilo da njegova preminula baka nema nasljednika vrijednih nekretnina u Sarajevu i tako omogućilo da se imovina ove porodice sarajevskih Jevreja nezakonito proda.

Mihajlo je pronašao dokumente koji dokazuju da je njegov otac jedino dijete Sare Romano, ali već duže od deceniju čeka da domaće pravosuđe kazni sudije i advokate uključene u slučaj.

Kada su krenuli u proces, nisu znali kakav je pravni sistem u Bosni i Hercegovini.

“Mi smo jako nezadovoljni, u najmanju ruku neprijatno iznenađeni, neefikasnošću sudstva BiH“, rekao je on za Detektor.

Njegov slučaj jedan je od nekoliko desetina u kojima su sudije i advokati u Sarajevu preknjižavali i preprodavali imovinu, najčešće jevrejskih porodica za koje su tvrdili da nemaju nasljednika ili su iselili iz BiH. Slučaj je ogolio propuste u domaćem pravosuđu, a kada je otkriven, Mihajlova i druge porodice morali su čekati godinama početak suđenja u predmetu Alije Delimustafića i više od 40 ostalih.

Kada se barem jedan od optuženih ne bi pojavio u sudnici, ročišta su odgađana, pa je prošlo duže od šest godina od potvrđivanja optužnice do početka suđenja – što je državu koštalo više od pola miliona maraka.

Optužnica je kasnije razdvojena u više predmeta. Sutkinja Lejla Fazlagić-Pašić, koja je optužena i za nezakonito knjiženje i preprodavanje imovine Mihajlove bake u sarajevskom naselju Alifakovac, godinama se skrivala u Hrvatskoj. Kada se sutkinja u augustu 2024. godine vratila u Sarajevo, njen predmet je spoken s Delimustafićevim, ali optužnica nije bila do kraja pročitana sedmicama nakon toga.

Mihajlova porodica tužila je BiH i Kanton Sarajevo jer Fazlagić, po Evropskoj povelji o sudijama, smatra odgovornom za svu štetu.

Nakon godina izgubljenih u komplikovanim sudskim procedurama, Mihajlo sumnja da će se slučaj uskoro završiti.

“Sumnjam da tu i dalje postoji neka sprega između tih ljudi koji su optuženi za te kriminalne radnje i najverovatnije ljudi koji i dan-danas rade u tužilaštvu, pravobranilaštvu i sudstvu BiH. Tako meni lično izgleda. Ja, naravno, nemam dokaze za to, ali tako mi deluje“, kaže Mihajlo.

Pravosuđe u BiH nikada nakon rata nije uspjelo izgraditi veliko povjerenje građana. Suđenja za ratne zločine trajala su godinama, a optužnice za visoku korupciju bile su rijetke. Ni same pravosudne institucije nikada nisu prošle temeljite reforme, kao jedan od važnih dijelova u procesu tranzicijske pravde, nizu koraka koje postratne zemlje moraju proći da bi osigurale vladavinu prava i ponovo izgradile povjerenje u društvu.

Svi dosadašnji pokušaji dolazili su izvana, a promjene su domaći političari izvršavali sporo i nevoljko, uz ogroman i frustrirajući pritisak izvana – kroz OHR ili uslovljavanja Evropske unije. Autentičnih domaćih pokušaja da se uspostavi vladavina prava nije bilo, smatra Refik Hodžić, stručnjak posvećen tranzicijskoj pravdi.

“Kod nas možemo da vidimo da nikada nije postojala bilo kakva zajednička vizija obnašatelja dužnosti ili ljudi koji su bili na vlasti u BiH… Mi smo imali ono što živimo i dan danas (…) uvijek je politika bila nastavak rata s drugim sredstvima“, kaže on.

Zaostavštine politika iz rata ili onih odmah nakon rata nisu dozvoljavale institucionalne reforme u procesu tranzicijske pravde, dovodeći do nezadovoljstva građana kojima prava nisu osigurane.

Uprkos značajnom kašnjenju, BiH još uvijek ima načina da nadoknadi izgubljeno vrijeme.

Uloga institucionalnih reformi u tranzicijskoj pravdi

Kako bi se društva u potpunosti suočila s naslijeđem masovnih kršenja ljudskih prava, kakav je naprimjer rat, potrebna je strategija koja uključuje intervencije u institucijama i zakonima, ali i u civilnom društvu, zajednici i pojedincima – kako to objašnjavaju u Međunarodnom centru za tranzicijsku pravdu (ICTJ).

Reforma državnih institucija ključna je za takvu strategiju upravo kako bi se poboljšao njihov integritet. To je također ključno za traženje obeštećenja, odgovornosti i prevencije budućih sukoba.

Javne institucije – posebno policija, vojska i pravosuđe – koje su često instrumenti represije i sistemskog kršenja ljudskih prava u društvima koja su u sukobu ili autoritarnosti, trebaju reformu kada dođe do tranzicije ka miru i demokratskom upravljanju, što se tradicionalno smatra centralnim dijelom procesa tranzicijske pravde.

Često je potrebna reforma čitavih grana vlasti i uspostavljanje odgovarajućih mehanizama za nadzor, kako bi se osigurala njihova profesionalna nezavisnost. To zahtijeva reviziju velikog dijela važećih zakona, što počinje od samog ustava.

Reforma pravosudnih i sigurnosnih institucija mora biti dopunjena promjenama političkih, ekonomskih, društvenih i kulturnih institucija, kako bi se društvo u potpunosti suočilo sa svim kršenjima koja su se dogodila, uključujući ekonomske i socijalne.

Institucionalna reforma je proces revizije i restrukturiranja državnih institucija kako bi one poštovale ljudska prava, očuvale vladavinu prava i bile odgovorne svojim biračima. Ugrađivanjem pristupa tranzicijske pravde, reformski napori mogu obezbjeđivati ​​odgovornost i ispravku za zloupotrebe i, još važnije, može onemogućiti strukture i ideologije koje su omogućile zloupotrebe.

Kao proces tranzicijske pravde, institucionalna reforma nastoji da afirmiše žrtve kao građane i nosioce prava i da izgradi povjerenje između svih građana i njihovih javnih institucija. Kada je takva reforma dobro informisana i sprovedena na inkluzivan i transparentan način, ona se također pokazuje kao reparativna po prirodi. Mjere koje pomažu u unapređenju institucionalne reforme mogu uključivati kampanje javnog informisanja o pravima građana i slobodi informisanja i smislene konsultacije sa žrtvama i predstavnicima civilnog društva o zakonodavnim inicijativama.

Institucionalna reforma može uključivati ​​mnoge mjere vezane za pravosuđe, uključujući i one koje imaju za cilj:

 – Transformaciju ili stvaranje novih zakonskih okvira, kao što je uspostavljanje novih ustava ili usvajanje ustavnih amandmana i ratifikacija međunarodnih ugovora o ljudskim pravima, kako bi se osigurala zaštita i promocija ljudskih prava.

– Osiguranje da svi imaju pravni identitet, što je preduslov za ostvarivanje većine ljudskih prava i za pristup javnim uslugama.

– Strukturalnu reformu institucija kako bi se osiguralo da su nezavisne, odgovorne i reprezentativne i da obezbijede odgovornost, čime se poboljšava njihov integritet i legitimitet.

– Provjeru osoblja tokom restrukturiranja ili zapošljavanja, temeljno ispitivanje njihovog iskustva, kako bi se eliminirali iz javne službe ili na drugi način sankcionirali zlostavljači i korumpirani službenici.

– Stvaranje javno vidljivih nadzornih tijela unutar državnih institucija kako bi se osiguralo da su odgovorni civilnoj upravi.

– Razoružavanje, demobilizaciju i reintegraciju naoružanih aktera i obezbjeđivanje procesa osjetljivih na pravdu i sredstava pomoću kojih se bivši borci mogu ponovo pridružiti civilnom društvu.

– Obrazovanje javnih službenika i zaposlenih kroz programe obuke o primjenjivim ljudskim pravima i međunarodnom humanitarnom pravu. 

Približavanje zemlje Evropskoj uniji podrazumijeva i reforme u pravosuđu i drugim institucijama, kako bi BiH ispunila 14 ključnih prioriteta iz maja 2019., utvrđenih u Mišljenju Evropske komisije o zahtjevu zemlje za članstvo u Uniji. Poseban naglasak stavljen je na područje demokratije i funkcionalnosti države, vladavine prava, temeljnih prava i reformi javne uprave.

U BiH je nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma, koji je donio mir, društveni sistem bio uništen, objašnjava Hodžić i dodaje kako je taj sistem bio podređen ratu, negdje više a negdje manje, u zavisnosti od dijela države.

“Implementacije ratnih ciljeva i sudstvo kao takvo nije se moglo izuzeti iz tog konteksta ratnih ciljeva bilo koje od, uslovno rečeno, tri strane u ratu u BiH“, dodaje on.

Reforma sudstva trebala je da dovede do nezavisnog i funkcionalnog pravosuđa sposobnog da se bavi zaostavštinom ratnih zločina, zločina protiv čovječnosti i genocida.

“Mi smo imali ono što je u principu bio okvir koji je bio nametnut izvana kroz intervencije ‘međunarodne zajednice’ u različitim njenim oblicima – od Ureda visokog predstavnika ili od UN Misije, koji su provodili tu reformu u nekoliko navrata“, kaže Hodžić.

Ključne reforme zakona koje želi vidjeti EU odnose se na unapređenje izbornog zakonodavstva, Zakona o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću (VSTV) i reformu Ustavnog suda BiH, Zakona o sudovima, antikorupcijskih zakona – poput zakona o sukobu interesa i zaštiti prijavilaca korupcije – godinama čekaju usvajanje, naveo je prošle godine Transaprency International.  Profesionalizacija državne službe, bolja saradnja sigurnosnih agencija, unapređenje efikasnosti u procesuiranju korupcije i organizovanog kriminala, te depolitizacija i restruktuisanje javnih preduzeća, gotovo da nisu ni započete.

U posljednjem izvještaju Evropske komisije za BiH se navodi da reforme stagniraju, pa su od vlasti tražili da ih počnu provoditi, posebno reformu pravosuđa, odlučniju borbu protiv korupcije i usklađivanje vanjske politike s Evropskom unijom.

Ivana Korajlić, direktorica Transparency Internationala u BiH, godinama prati reformu pravosuđa, ali ne vidi napredak.

“Napredak apsolutno nikakav nije napravljen u tom smislu, bez obzira i na neke izmjene zakona koje su se dešavale. One nisu dovele do konkretnih rezultata, odnosno još uvijek nisu zaživjele, niti je njihova primjena krenula kako treba“, kaže ona.

Reforma pravosuđa godinama se u BiH nazivala strukturalnim dijalogom. To se desilo kada je 2011. godine Milorad Dodik, kao tadašnji predsjednik Republike Srpske, izazvao krizu nakon koje je u Banju Luku doputovala visoka predstavnica Evropske unije Catherine Ashton. Dogovor njih dvoje podrazumijevao je početak razgovora o reformi pravosuđa i odlazak stranih sudija i tužilaca iz državnih pravosudnih institucija.

Nakon čitave decenije strukturalnog dijaloga, takav način reformi je napušten jer je bio zatvoren i bez dovoljno jasnih informacija kako se on odvija, podsjeća Korajlić.

Cijeli proces je imao i poražavajuće rezultate. Stručnjak Reinhard Priebe je u svom izvještaju Evropskoj komisiji 2019. godine iznio poražavajuće podatke o neuspjehu domaćeg pravosuđa, posebno u procesuiranju korupcije.

Ranije je sutkinja Joana Korner u izvještajima za OSCE iznosila zabrinjavajuće rezultate rada Državnog tužilaštva u procesuiranju ratnih zločina.

Osim unapređenja u samim tužilaštvima i sudovima, reformu je trebalo i krovno pravosudno tijelo u BiH – Visoko sudsko i tužilačko vijeće VSTV.

Zbog protoka vremena i nestanka svjedoka, nerijetko su nove generacije te koje preuzimaju na sebe potragu za članovima porodice koji još uvijek nisu pronađeni.

U grobnici “Dizdareva njiva” kod Rogatice, među 29 tijela, posmrtne ostatke djeda i amidžića pronašao je Emin Ćurevac. Rođen nakon rata, o prošlosti je učio od oca i porodice. Njegov otac preminuo je prije dvije godine i nije dočekao pronalazak još dva člana porodice.

“Jednom prilikom sa svojim ocem, kada smo bili na šehidskom mezarju ‘Seljani’, pitao sam oca zašto pored dede i mog amidžića stoje još dva mjesta prazna. On je rekao da su ta dva mjesta namijenjena kad se nađu Sejdalija i Uzeir Ćurevac. Međutim, moj otac nije dočekao. Moj otac je preselio prije dvije godine i ja sam shvatio da je to ostavljeno od njega meni u amanet, i ja sam sada stupio u tu borbu”, kazao je Ćurevac.

Trauma i psihološke posljedice na porodice i otpor iskopavanjima ključni su izazovi u pronalasku nestalih, objašnjava Buljubašić, uz političke i etničke instrumentalizacije, kao i ograničen pristup informacijama i nedostatak resursa.

“U nekim područjima BiH postoji lokalni otpor prema iskopavanjima i istraživanjima. Porodice nestalih osoba, povratnici, često su stigmatizirani u svojim zajednicama, što može dodatno otežati njihovu borbu za pravdu i istinu”, navodi on.

Među njegovim preporukama su jačanje institucionalnih okvira, obrazovne inicijative o nestalim osobama i podrška žrtvama i njihovim porodicama.

Društvo ima određen nivo empatije za porodice koje traže svoje članove, smatra Dželetović.

“Da neko kaže: ‘Daj više da riješimo ove probleme, dajte svi da skočimo da pomognemo tim ljudima’ – toga nema… Pitanje nestalih je jako bitno za pravdu, istinu i pomirenje, ali ne ispunjava se. U naravi se ne ispunjava. Sporo i nikako”, dodaje ona.

Rješenja Zakona o VSTV-u koja se ne primjenjuju

Reforma pravosuđa je ponovo dospjela u fokus nakon preporuka Evropske komisije, odnosno postavljanja 14 prioriteta koji su se u velikoj mjeri fokusirali na vladavinu prava i funkcionisanje pravosuđa, s različitim izvještajima stručnjaka i konkretnim preporukama koje su se odnosile na hitne izmjene zakona, poput Zakona o VSTV-u. Tada hitne izmjene desile su se tek četiri godine poslije – u septembru 2023., kaže Korajlić koja podsjeća da one ni tada nisu bile potpune. 

“Ostavljena je opet praznina u odredbama koje potencijalno mogu onemogućiti ne samo utvrđivanja odgovornosti članova VSTV-a u smislu sukoba interesa i slično, već i u smislu mogućnosti istinske provjere imovine nosilaca pravosudnih funkcija, što je trebalo da konačno zaživi kao mehanizam koji će pratiti da li možda tužioci i sudije su umiješani u neke neprimjerene radnje i na koji način stiču imovinu“, kaže Korajlić.

Najvažniji dio izmjena – pokretanje provjere imovine sudija i tužilaca kroz odjel za integritet – nije se pomjerio s mjesta mjesecima, pa je rok za početak provjere pomjeran. Uz to, VSTV se suočavao s nedostatkom novca za rad ovog odjela i zapošljavanja novih osoba koje bi u njemu radile.

Uprkos pozivima iz samog VSTV-a da se Vijeće ministara uozbilji i pruži potrebnu podršku, državnim ministrima je trebalo previše vremena da stvore uslove za početak procesa uspostave odjela za integritet.

Osim odjela za integritet i nekoliko drugih unapređenja, u Zakonu o VSTV-u predviđeno je da se za godinu dana usvoji potpuno novi zakon koji bi bio u potpunosti usklađen sa standardima EU. Ali Ministarstvo pravde skrivalo je tekst zakona od stručnjaka i javnosti, dok su iz VSTV-a upozoravali da nisu dovoljno uključeni u proces.

Javnost je detalje teksta saznala tek kada ga je objavila Venecijanska komisija, savjetodavno pravno tijelo čije preporuke EU želi vidjeti provedene u domaćim zakonima. Ali na septembarskoj sjednici VSTV-a najavljeno je da će Državno Ministarstvo pravde Nacrt ovog zakona nastaviti pripremati bez saradnje s radnom grupom i upućivanja na mišljenje Venecijanskoj komisiji.

Slab napredak u procesuiranju korupcije i netransparentni disciplinski postupci

Istraživanje Transparency Internationala pokazalo je da je BiH tokom 2023. bila druga najlošije pozicionirana zemlja u Evropi po korupciji.

Ovom ocjenom BiH je bila na 108. mjestu, od ukupno 180 zemalja u kojima je vršeno mjerenje. Jedina lošija zemlja u Evropi bila je Rusija.

Brojni izvještaji domaćih, ali i međunarodnih organizacija godinama ukazuju na problem nedovoljnog procesuiranja visoke korupcije. To je jedan od glavnih razloga zašto građani ne vjeruju domaćem pravosuđu.

Monitoring iz 2022. godine godine Transparency Internationala u BiH i BIRN-a BiH pokazao je da suđenja za korupciju traju dugo, nemaju dovoljno kvalitetne optužnice i često završe s minimalnim kaznama, uz česte promjene sudija tokom postupka. 

Monitoring je pokazao da su se ročišta u prosjeku zakazivala manje od jednom mjesečno, a od podizanja optužnice do prvostepene presude prođu u prosjeku 22 mjeseca.

Srđan Blagovčanin, predsjedavajući Upravnog odbora Transparency Internationala, rekao je tokom predstavljanja Izvještaja da BiH već godinama ne bilježi nikakav napredak u procesuiranju korupcije.

“Sasvim je jasno da je procesuiranje političke korupcije ključni indikator nezavisnosti pravosuđa. Ako nemamo procesuiranje političke korupcije s velikom dozom izvjesnosti, možemo utvrditi da je pravosuđe pod političkom kontrolom”, kazao je tada Blagovčanin.

Analiza Transparency Internationala i BIRN-a BiH ukazala je i na manjak efikasnosti pravosuđa, nizak stepen integriteta i netransparentnost. 

Prema podacima Indeksa transparentnosti, veliki broj sudova i tužilaštava prekršio je zakonski rok da odgovore po zahtjevu na slobodan pristup informacijama, ukazujući da institucije koje su zadužene za vladavinu prava krše propisane rokove.

Online platforma “Indeks pravosuđa” sadrži rezultate Indeksa transparentnosti sudova i tužilaštava u BiH, te informacije o predmetima korupcije i organizovanog kriminala, kao i o disciplinskim postupcima koji su predmet monitoringa.

Podaci su pokazali da se organizacije civilnog društva suočavaju sa sistemskim opstrukcijama pri pristupu informacijama.

Za potrebe baze podataka mapirani su svi sudovi i tužilaštva, a kroz posebnu metodologiju testirala se otvorenost pravosudnih institucija.

Testirala su se četiri segmenta – koliko objavljuju informacija na internet stranicama, kako odgovaraju na obične upite medija, kako na upite po Zakonu o slobodnom pristupu informacijama i kako odgovaraju običnim građanima.

Rezultati su pokazali da 90 posto tužilaštava na svojim internet stranicama nema nikakve informacije o krivičnim predmetima, 50 posto sudova je potpuno ignorisalo medijske upite, a 42 posto svih sudova i tužilaštava je prekršilo zakonski rok od 15 dana da odgovori po zahtjevu na slobodan pristup informacijama, što pokazuje da institucije koje su zadužene za vladavinu prava, za osiguravanje da se zakoni ove države poštuju, sami ignorišu i krše rokove koji su propisani. Više od 50 posto sudova ne objavljuje ni na koji način informacije o svojim prvostepenim presudama.

Za narušeno povjerenje javnosti u pravosuđe krivi su i sami sudije i tužioci koji se terete za korupciju, odnosno njihovo neefikasno procesuiranje.

BIRN BiH je otkrio kako su pet sudija i tužioci za vrijeme dugotrajnih suspenzija zaradili skoro 822.000 maraka. Među njima je i suspendovani predsjednik Državnog suda Ranko Debevec, koji je uhapšen još krajem 2023. , a do pisanja ove analize još uvijek nije donesena tužilačka odluka u ovom predmetu.

Nekadašnjem državnom tužiocu Goranu Salihoviću sudilo se zbog zloupotrebe položaja, ali on je preminuo prije okončanja postupka protiv njega.

Gordana Tadić, također nekadašnja glavna državna tužiteljica, smijenjena je s ove funkcije zbog disciplinske odgovornosti.

Stotine disciplinskih postupaka protiv policajaca otišle su u zastaru zbog proceduralnih nedostataka, a slučajevi policijskog nasilja koji su uznemirili javnost u BiH prošli su nekažnjeno, ili se dugotrajni postupci još uvijek vode, pokazalo je istraživanje BIRN-a BiH o postupcima svih policijskih agencija u posljednjih pet godina, na osnovu dokumenata i podataka koje većina njih pokušava sakriti.

Širom BiH svake godine pokrenu se stotine disciplinskih postupaka protiv policajaca. Oni su, prema zakonima i pravilnicima, javni, ali gotovo sve policijske agencije odbile su zahtjeve BIRN-a BiH da dostave dokumente o disciplinskim postupcima vođenim u posljednjih pet godina.

U tom periodu u BiH je provedeno najmanje 1.900 disciplinskih postupaka protiv policajaca.

Sudske policije otvorile su novinarima svoje arhive, a nakon žalbi ili sudskih odluka u procesu traženja podataka, koji je trajao duže od godinu dana, to je uradila još jedna kantonalna policija. Njihovi dokumenti otkrivaju da građani protiv policajaca podnose značajan broj prijava.

BiH oklijeva koristiti “vetting“ i lustraciju

Iako je uobičajeno u postkonfliktnim društvima, BiH se u posljednje tri decenije rijetko odlučivala za procese temeljite provjere i odstranjivanja službenika iz policije i pravosuđa kroz vetting – ispitivanje integriteta kroz provjeru imovine, potencijalnih veza nosilaca funkcija s osobama povezanih s organizovanim kriminalom, kao i provjeru kompetencija i znanja, te kapaciteta određene osobe da bi se provjerila njegova podobnost za obavljanje funkcije u javnoj administraciji – i lustraciju – provjeru koja se ne zasniva na ocjenjivanju integriteta jedne osobe, već se ispituje njena povezanost s određenom političkom grupacijom ili institucijom za koje se vjeruje da su prouzrokovali kršenja prava.

Proces vettinga u BiH organizovano je izvršen u sektoru policije i pravosuđa. Prvo je 1999. godine započeo vetting u policiji koji je trajao do 2002. Godine, nakon čega je u naredne dvije godine provođen u pravosuđu.

Vetting u policiji, koji je provodila međunarodna policijska misija – IPTF, bio je usmjeren na ispitivanje odgovornosti policajaca u vrijeme kada su sistematski kršena ljudska prava, s akcentom na ukazivanje nepodobnosti da određena osoba bude policajac.

Broj policajaca se nakon rata u BiH povećao za tri puta i, prema podacima IPTF-a, dostigao brojku od 45.000. Uprkos ovom broju, ministarstva unutrašnjih poslova nisu mogla da ispune jedan od glavnih ciljeva Dejtonskog mirovnog sporazuma i osiguraju nesmetan povratak građana svojim prijeratnim domovima. Policija nije bila dovoljno efikasna u istraživanju incidenata prema povratnicima, kao ni u postupku istraživanja slučajeva ratnih zločina.

Prema Vodiču za tranzicionu pravdu, zvaničnom dokumentu institucija BiH, vjerovalo se da je policija neefikasna upravo zato što se na odlučujućim pozicijama nalaze odgovorni za kršenje ljudskih prava tokom oružanog sukoba. Čitav policijski sistem u oba entiteta bio je pod velikim uticajem političkih, odnosno nacionalnih elita. To je uticalo na produbljivanje nepovjerenja građana, naročito raseljenih osoba, prema instituciji policije.

Certifikacija policajaca odvijala se u uslovima konstantnog protivljenja političkih elita ovom procesu, kao i nedovoljno usklađenog zakonodavstva entiteta i kriterija Misije UN-a u BiH za provođenje certifikacije. Tokom provjere je konsultovan i Haški tribunal, tako što je IPTF slao imena policajaca kako bi provjerili da li se neko od njih spominje u dokumentaciji Suda kao počinilac ratnih zločina. Oni koji su prošli provjeru, dobili su certifikat za rad.

Do kraja procesa vettinga broj policajaca je smanjen, pa je tek oko 16.000 njih dobilo novi certifikat za rad.

Zbog hitnosti nije proveden detaljan postupak provjere, niti su traženi detaljni dokazi da određena osoba nije kršila postavljene kriterije na osnovu kojih se vršila certifikacija. Uslijedila su i hapšenja policajaca zbog sumnje za učešće u ratnim zločinima.

Policajcima čiji je zahtjev za certifikaciju odbijen, nije omogućen nijedan žalbeni mehanizam. To je ocijenjeno kao ozbiljno kršenje prava decertifikovanih policajaca, a neki od policajaca čak su podnijeli apelacije Evropskom sudu za ljudska prava i organima UN-a.

Tokom procesa vettinga, u pravosuđu su sva radna mjesta proglašena otvorenima i na njih su mogli da apliciraju sudije i tužioci koji su ih već imali, ali i svi drugi.

Proces reimenovanja u pravosuđu započela je i provodila Nezavisna pravosudna komisija (IJC)  odnosno VSTV koji je nastavio njen rad. Sudije i tužioci podvrgavali su se provjeri profesionalnih referenci i moralnog kredibiliteta.

Motiv za ovaj radikalan postupak bila je činjenica da su nosioci pravosudnih funkcija, na kojima je trebala da počiva reforma, dobar dio svoje karijere proveli u pravosuđu jednopartijskog sistema bivše SFRJ, zatim u etnički “očišćenom” sudstvu BiH u godinama pred rat, tokom rata i u godinama neposredno poslije Dejtonskog sporazuma, odnosno prije nego što je međunarodna zajednica uspostavila svoj sistem praćenja suđenja, pojašnjeno je u Vodiču.

Nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma, na entitetskom i kantonalnom nivou nisu provedeni ozbiljniji koraci u pravcu reforme pravosuđa, imovinska prava nisu bila zaštićena, bilo je vrlo malo pokrenutih predmeta ratnih zločina, a oni koji su procesuirani, nisu se vodili u skladu sa standardima fer i pravičnog suđenja, slučajevi napada na povratnike uglavnom nisu procesuirani, što je kod građana u BiH stvorilo uvjerenje o nekažnjivosti takvih djela.

Proces reimenovanja doveo je do trenutnog ukidanja oko 30 posto sudova i oko jedan posto tužilaštava, dok je od 953 pozicije popunjeno ukupno 878.

Iako se generalno smatra da je učinjen veliki i dalekosežan korak provođenjem ovih procesa, javnost uglavnom nije zadovoljna rezultatima, a posebno organizacije i pojedinci iz civilnog društva koji se neposredno bave pitanjem suočavanja s prošlošću.

Nezadovoljstvo građana povodom procesa vettinga prouzrokovano činjenicom da su neki policajci nakon provedene provjere dobili certifikate za rad, ali su nakon toga optuženi i osuđeni u slučajevima ratnih zločina.

Slični postupci kasnije nisu ponavljani, ali je VSTV upozoravao da bi kašnjenje u formiranju odjela za provjeru integriteta, odnosno imovine sudija i tužilaca moglo dovesti dp zahtjeva za novim vettingom u pravosuđu, posebno u periodu kada je taj proces prolazila Albanija.

Na sjednici u oktobru 2017., VSTV je usvojio zaključak da se od tužilaštava u BiH zatraže podaci da li se protiv bilo kojeg sudije ili tužioca – navedenog u informaciji Centra za istraživanje rata i ratnih zločina i traženje nestalih lica Republike Srpske ili bilo kojeg drugog sudije ili tužioca u BiH – vodi istraga, odnosno krivični postupak.

Centar za istraživanje ratnih zločina Republike Srpske je dostavio VSTV-u spisak 15 sudija i tužilaca koji, prema njima, rade protiv srpskog naroda.

Na prijedlog tadašnjeg predsjednika VSTV-a Milana Tegeltije usvojeni su zaključci kojima se predviđa mogućnost razrješenja sudija i tužilaca bez provedenog disciplinskog postupka, a što je povuklo i reakcije međunarodnih zvaničnika u BiH.

Nakon pritiska međunarodne zajednice te javne prepiske između predstavnika pravosudnih institucija na državnom i entitetskom nivou, VSTV je korigovao svoje zaključke.

Ratna prošlost sudija ponovo je došla u fokus kada je 2024. godine predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik, tokom postupka koji se trenutno vodi protiv njega za nepoštivanje odluka visokog predstavnika, komentarisao ratnu prošlost postupajuće sutkinje u njegovom predmetu Sene Uzunović.

On je javno u vezu doveo ratni zločin ubistva porodice Golubović na području Konjica sa sutkinjom Uzunović, nakon čega se oglasio i sam Sud BiH tvrdeći da je sutkinja u vrijeme rata obavljala dužnost koja nije imala nadležnost nad ratnim zločinima. Dodikovu izjavu nazvali su napadom na ugled, čast i profesionalnu karijeru sutkinje Uzunović. Dodali su i da je izjava netačna, neutemeljena i bazirana na mišljenju pojedinca, te da se njom zanemaruju ranije utvrđene činjenice.

Otpor prema provjerama imovine nosilaca pravosudnih funkcija

Dok je Albanija provjerom porijekla imovine smijenila skoro 100 sudija i tužilaca, bh. pravosuđe se decenijama uspješno odupiralo takvom procesu. VSTV već prikuplja podatke o imovini sudija i tužilaca, ali izmjene zakona koje bi omogućile ovom pravosudnom tijelu da provjerava dokumente o imovini odgađaju se godinama.

Sam VSTV se godinama mučio da uspostavi sistem provjere imovine. Kada su konačno došli do pravilnika o podnošenju i provjeri finansijskih izvještaja sudija i tužilaca, Državni sud ga je 2020. godine stavio van snage jer nije bio u skladu sa zakonom. Ispostavilo se da Vijeće – sastavljeno od vrhunskih pravnika, sudija, tužilaca i advokata – nije uspjelo napisati pravilnik u skladu sa zakonom.

Presuda je donesena nakon rješenja Agencije za zaštitu ličnih podataka BiH kojim je VSTV-u zabranjeno da vrši obradu ličnih podataka sudija i tužilaca, kako su to zamislili pravilnikom. Pravilnik su oborile same sudije kroz prigovor Udruženja sudija BiH 2018. Godine, navodeći da bi moglo doći “do zloupotrebe i ugrožavanja sigurnosti nosilaca pravosudnih funkcija”.

Do novog rješenja čekalo se sve do 2023. godine, ali primjena ovih izmjena Zakona o VSTV-u neće početi ni do kraja 2024. godine.

Godine ignorisanja sigurnosnih prijetnji bez važećih strategija

Osim zbog procesuiranja korupcije, domaće pravosuđe susrelo se i s kritikama za selektivan pristup kažnjavanja povratnika sa stranih ratišta. Dok su bez izuzetka optuživani povratnici s ratišta u Siriji i Iraku, samo je jedan povratnik s ukrajinskog ratišta optužen, ali u konačnici i oslobođen.

BiH se s izazovima ekstremizma, a uskoro i terorizma, susrela odmah nakon rata, kada je otkrivena mreža organizacija i pojedinaca povezanih s napadima na SAD 11. septembra 2001. godine. Nakon odlučne reakcije podržane međunarodnim partnerskim sigurnosnim agencijama, BiH je dopustila da godinama bude bez važeće strategije za borbu protiv terorizma. Kao posljedica napada na SAD, ali i ambasadu ove zemlje u Sarajevu – deceniju nakon napada na New York i Washington – BiH je godinama bila isključivo fokusirana na vjersku vrstu ekstremizma. To se dodatno pojačalo prvim odlascima na ratišta u Irak i Siriju, kada su se desetine građana pridružile takozvanoj Islamskoj državi (ISIL).

Iako je od pada ISIL-a prošlo duže od pet godina, BiH još uvijek nije vratila sve svoje građane koji su se pridružili ovoj terorističkoj organizaciji. Jedna grupa se organizovano vratila krajem 2019. godine, ali su se djeca koja nisu imala bh. dokumente suočila s višemjesečnom neizvjesnošću da dobiju matični broj i tako pravo na zdravstveno osiguranje i školovanje.

Značajan broj djece i njihovih majki i dalje se nalazi u kampovima u Siriji, gdje su izloženi dodatnoj radikalizaciji. U BiH ne postoji dovoljno političke volje da se oni vrate, uprkos više protesta porodica.

Gotovo svi povratnici s ratišta na području koje je nekada kontrolisala takozvana Islamska država osuđeni su, ali su njihove kazne, prema ocjeni stručnjaka, nedovoljne.

BIRN BiH je analizirao ove, ali i druge predmete terorizma u regionu.

Više terorističkih činova spriječile su policijsko-sigurnosne agencije, a protiv izvršioca su pokrenuti sudski postupci.

Mevlid Jašarević je osuđen na 15 godina zatvora za teroristički akt, nakon što je u oktobru 2011. godine izvršio napad na zgradu Ambasade Sjedinjenih Američkih Država u Sarajevu, prilikom kojeg je ranjen policajac koji je radio na obezbjeđenju objekta.

Za teroristički napad na zgradu policije u Bugojnu u junu 2010. godine, u kojem je poginuo policajac Tarik Ljubuškić, po život opasne povrede zadobila njegova kolegica Edina Hindić, te lakše ranjeno još nekoliko policajaca, na 35 godina zatvora je osuđen Haris Čaušević, dok je zbog pomaganja Čauševiću da prenese eksplozivnu napravu do zgrade policije osuđen Adnan Haračić na 14 godina zatvora.

Prema presudi, na zgradi je pričinjena šteta od najmanje 190.000 maraka, dok je ukupna najmanja šteta na okolnim objektima 275.000 KM.

U novembru 2024. godine maloljetnik je prilikom napada na Policijsku stanicu u Bosanskoj Krupi ubio jednog, te ranio drugog policajca, nakon čega je i uhapšen. Ovaj čin se trenutno istražuje kao terorizam. Više osoba uhapšeno je u vezi s ovim događajem.

Osim za djelo terorizma na području BiH, pred Sudom BiH vođeni su postupci protiv oko 40 osoba zbog ratovanja na stranim ratištima.

Husein Bosnić je osuđen na sedam godina zatvora zbog javnog podsticanja i vrbovanja na terorističke aktivnosti te organiziranje terorističke grupe, dok je Ibro Ćufurović osuđen na četiri godine zatvora za učešće u terorističkim aktivnostima, pružanje pomoći i borbi na strani ISIL-a.

Ovo su neke od najvećih kazni izrečenih za ovo djelo. Ostale se kreću u rasponu od jedne do četiri godine. Često blaga kaznena politika za ova djela bila je predmetom rasprave i izložena kritici.

Iako je moguće da uočena blaga kaznena politika pri izricanju kazni u BiH, posebno na osnovu poređenja s uslovima izrečenim u slučajevima u vezi s terorizmom u inostranstvu, proizlazi iz specifičnog konteksta vezanog za strane terorističke borce iz BiH i razlika u krivičnopravnim sistemima i praksama, Sud bi trebao detaljno u svakom slučaju objasniti svrhu kažnjavanja, navodi se u publikaciji “Krivično procesuiranje stranih terorističkih boraca u BiH“, autora Mirze Buljubašića i Vlade Azinovića.

Tako bi se mogla uputiti jasnija poruka javnosti u smislu pozitivnih i negativnih dimenzija generalne prevencije, a što svakako uključuje ne samo odvraćanje od izvršenja krivičnih djela povezanih s terorizmom i njihov uticaj na građane i građanke, već i osudu ideologije u čije ime su izvršeni zločini u inostranstvu, a ostavljaju nemjerljive posljedice za BiH, zaključuju autori.

Uz prijetnju islamističke radikalizacije, jedan od ranijih izvještaja o stanju sigurnosti u BiH je ukazao na to da je u BiH vidno prisutan etnički, odnosno nacionalni ekstremizam s negativnim uticajem na sigurnosni ambijent.

Među nosiocima takve vrste radikalizma izvještaj je prepoznao nekoliko ravnogorskih pokreta koji kroz svoje aktivnosti negiraju legitimnosti države BiH, te iznose negativne komentare i protive se evroatlantskim integracijskim procesima BiH.

Istraživanje BIRN-a o ravnogorskim udruženjima u BiH je pokazalo da se njihovim istaknutim članovima sudilo za ratne zločine i da su sigurnosne agencije upozoravale da ovi pokreti šire ekstremističke poruke.

Domaće pravosuđe godinama je ignorisalo ovakve prijetnje i tvrdnje povratnika da ravnogorska udruženja šire strah u malim sredinama gdje su povratnici u manjini. Donesena je tek jedna presuda protiv ravnogoraca za izazivanje mržnje, nakon što je objavljen video u kojem pjevaju o novim ubistvima u Višegradu.

Dušan Sladojević, Slavko Aleksić i Risto Lečić osuđeni na po pet mjeseci zatvora za izazivanje nacionalne, rasne i vjerske mržnje, razdora i netrpeljivosti na području Višegrada i okoline u martu 2019. godine. Oni su, prema presudi, svojim aktivnostima na skupu “ravnogoraca” u Višegradu veličali četnički pokret i Dražu Mihailovića, te pjesmama koje u svom tekstu izražavaju prijetnju i nasilje počinili krivično djelo “izazivanje nacionalne, rasne i vjerske mržnje, razdora i netrpeljivosti”.

Fatmir Alispahić je oslobođen krivice za izazivanje nacionalne, vjerske i rasne mržnje, razdora i netrpeljivosti u tekstovima koje je objavljivao na portalu Antimigrant.ba.

Na teret mu se stavljalo da je u više navrata tokom 2019. i 2020. godine, putem internet stranice Antimigrant.ba na kojoj je administrator i urednik sadržaja, kao i putem društvenih mreža, objavljivao tekstove i videozapise koji obiluju izjavama  koje potiču i šire mržnju prema migrantima i migrantskoj populaciji, kao i između konstitutivnih naroda u BiH.

Stručnjaci s kojima je BIRN BiH razgovarao izrazili su zabrinutost za moguće posljedice ove oslobađajuće presude, s obzirom na to da je njome zaključeno da su Alispahićeve tvrdnje u okvirima slobode misli i govora.

Toni Bašić je bio optužen da je tokom 2020. u više navrata preko interneta podsticao na terorističke aktivnosti, antisemitizam, rasizam, nacionalizam, kao i prijetnje LGBT populaciji, objavljujući poruke: “Ubij gasom svakog Jevreja”, “Kreni putem genocida” i slično. Iako je prvobitno djelo bilo okvalifikovano kao djelo “terorizma”, ono je prekvalifikovano krivično djelo ”izazivanje nacionalne i vjerske mržnje, razdora i netrpeljivosti”.“

Tek je posljednja strategija, koja važi do 2026. godine, prepoznala i desničarski ekstremizam. Ove grupe u BiH odavno se povezuju s drugim međunarodnim organizacijama širom svijeta. U svojim sredinama one otežavaju život povratnicima i utiču na njihov osjećaj nesigurnosti. Neke od njih posebno se ugledaju na ruske ili proruske desničarske organizacije koje su u zemljama s krhkom sigurnosnom situacijom korištene za izazivanja nemira i širenje mržnje.

Niske kazne za zločine iz mržnje ne doprinose prevenciji

U istraživanju BIRN-a BiH “Uslovne kazne ne sprečavaju širenje mržnje“ novinari su otkrili da se u posljednjih deset godina djela povezana s mržnjom neujednačeno procesuiraju i evidentiraju, kao i da se za njih najčešće izriču uslovne kazne.

Prilikom predstavljanja istraživanja OSCE-a ove godine, Halisa Skopljak, vršiteljica dužnosti šefa Sekcije za vladavinu prava pri OSCE-u, pojasnila je da se samo mali broj incidenata prijavljuje u odnosu na stvarni.

“Neprijavljivanje je za posljedicu imalo poteškoće u formiranju pravilnog institucionalnog odgovora, nastavak podjele u društvu, polarizaciju etničkih grupa i porast nepovjerenja u institucije“, navela je ona.

Problem je što ovi slučajevi ne budu uvijek okvalifikovani da su počinjeni iz mržnje ili istraga traje godinama.

Osim povratnika, zločinima iz ili motiviranih mržnjom izloženi su pripadnici Romske zajednice, LGBT zajednice, osobe s invaliditetima i druge ranjive skupine.

Nakon ubistva Nizame Hećimović u Gradačcu, u bosanskohercegovačkoj javnosti se više počelo govoriti o ubistvima žena iz mržnje. Dok se ubistva žena koje počine muškarci širom svijeta sve češće procesuiraju kao zločini iz mržnje, u Bosni i Hercegovini to još uvijek nije praksa.

U martu 2023. godine u Banjoj Luci su napadnuti članovi Organizacionog odbora Bh. povorke ponosa i aktivisti, ali policija nikada nije otkrila napadače.

U maju 2022. godine donesena je prva presuda za diskriminaciju nad LGBT osobama.

Mapiranje mržnje je baza podataka o govoru mržnje, diskriminatornom govoru, negiranju genocida i drugih ratnih zločina koje zvaničnici ili javne ličnosti izgovaraju u medijima ili na društvenim mrežama, te incidentima u kojima se izaziva mržnja ili negiraju ratni zločini.

Koristeći ove podatke, BIRN BiH je uradio istraživanje koje je pokazalo da je predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik političar s najviše izjava koje mogu poticati na širenje mržnje tokom 2022. godine. Uprkos brojnim prijavama i istragama, protiv Dodika za ova djela nikada nije podignuta niti jedna optužnica.

Dvije godine nakon što je na svom Facebook profilu tadašnja kantonalna zastupnica Samra Ćosović-Hajdarević napisala kako LGBT osobe “treba izolovati i skloniti iz društva”, sud u Sarajevu je zaključio da je, kao istaknuta političarka, diskriminisala ovu manjinsku grupu.

Pripadnici Jevrejske zajednice su, nakon što je 2021. godine iscrtana svastika na smrtovnici Želimira Altraca Čička, kazali da se osjećaju sigurno u Sarajevu, ali da su zabrinuti zbog poruka mržnje i načina na koji bi se porast antisemitizma mogao odraziti na BiH.

Impressum

Novinarke na projektu: Lamija Grebo i Emina Dizdarević Tahmiščija

Web development: Malik Hodžić i Lampa

Dizajn internet stranice: Olivia Solis

Snimatelj: Mirza Mršo

Montaža: Elvedin Zorlak i Mirza Mokrović

Urednici: Semir Mujkić, Džana Brkanić i Haris Rovčanin

Direktor: Denis Džidić

Lektura: Nadira Korić i Amila Žunić

Engleski copy edit: Matthew Collin, Monica Green, Denny Petrick, Haley Zehrung i Max Daly

Engleski prevod: Sunita J. Hasić i Selma Đonlagić

Projekt menadžerica: Katarina Zrinjski

Stranica je izrađena uz podršku Amabasade Kraljevine Belgije