Kako je prevelik fokus na ratne zločine rezultirao razočarenjem žrtava
Od kraja rata u Bosni i Hercegovini pred pravosudnim institucijama je preko 1.100 osoba osuđeno za ratne zločine. U poređenju s memorijalizacijom ili bilo kojim drugim pitanjem tranzicijske pravde, ovaj segment dobio je najveći fokus institucija. Uprkos tome, odbijanje tužilaca da sistematski podižu optužnice protiv višerangiranih počinilaca, cjepkanje složenih istraga, spora suđenja, nedostatak strateškog pristupa, politizacija i manjak podrške svjedocima rezultirali su apsolutnim razočarenjem žrtava i njihovih porodica.
Piše: Emina Dizdarević Tahmiščija
April 2017. godine, naizgled ni po čemu nije bio poseban dan pred Sudom BiH. Desetine optuženih, svjedoka, advokata, saradnika i poneki novinar, ujutro su nalazili svoj put u sudnice, gdje se tog dana, kao i danas, odvijalo više suđenja za ratne zločine.
Jednoj od svjedokinja, koja će tog dana ispričati svoju priču, taj dan, međutim, bio je sve.
“To nikad neću zaboraviti, ta sudnica je meni izgledala nešto ogromno”, prisjeća se svjedokinja i dodaje da je tu, nakon punih 25 godina, po prvi put vidjela čovjeka koji je ubio njenog oca u jednom gradiću u istočnoj Bosni.
Prvi put je i govorila javno u sudnici o tome da je silovana. U sudnici je stajala pod punim imenom i prezimenom. Odlučila se – za razliku od velikog broja svjedoka koji dobiju pseudonim, poput slova A ili B – pod svojim identitetom da se suoči s osobama koje je prijavila. Danas se kaje za tu odluku i za ovaj tekst odlučuje biti svjedokinja “A”.
“Ja sam upala u arenu. Onda su se počeli boriti sa mnom, zato što sam ključni svjedok. Onom je bila potrebna odbrana, ovom osuđujuća… I ja sam bila nešto između. Svako se tu dokazivao, jedina sam ja tu kojoj je bila potrebna pravda”, prisjeća se.
U sudnicu je, kako kaže, ušla nespremno, bojažljivo. Ali je uspjela ispričati sve što se desilo 19. juna 1992. godine i što je zauvijek obilježilo njen život.
“Upali su neki ljudi. Psovali su nam mater, da izađemo, i onda su počeli nasumice pucati. Tu je ubijen moj otac, i amidža i komšija. Nas su sproveli dalje. Sproveli su nas u logor”, kaže i dodaje da su posmrtni ostaci njenog oca zapaljeni, zbog čega ih nikada nije pronašla.
Tada je imala 30 godina, a jednog od počinilaca ubistva njenog oca je poznavala. Prepoznala ga je i u sudnici. Mjesecima nakon njenog svjedočenja, Sud BiH je donio pravosnažnu presudu i osudio ga na deset godina zatvora. Između ostalog, osuđen je i za ubistvo oca ove svjedokinje.
“Mrvicama se čovjek zadovolji, pravda je velika nepravda. Zna biti”, kaže svjedokinja “A”.
Ona je jedna od više hiljada svjedoka koji su svjedočili pred sudovima u BiH i čiji su iskazi bili neophodni za osiguravanje osuđujućih presuda za ratne zločine za oko 1.100 osoba.
Početkom 2024. godine, BiH se nalazi na prekretnici procesuiranja ratnih zločina s obzirom da tek otvara dvogodišnji period koji je Vijeće ministara dalo državnom Tužilaštvu i Sudu da konačno završe procesuiranje najsloženijih predmeta, nakon što svi prethodni rokovi nisu ispoštovani.
Detektor je analizirao sve do sada urađeno na progonu ratnih zločina, te kako je, uprkos brojnim osuđujućim presudama, zbog politizacije pravosuđa i preranog odlaska međunarodnih sudija prisutno nezadovoljstvo žrtava. Njihovo razočarenje veće je zbog činjenice da se složene istrage cjepkaju, da su zbog neadekvatne regionalne saradnje mnogi izbjegli odgovornost, kao i jer nema realne procjene završetka svih predmeta.
Retroaktivna
primjena zakona
primjena zakona
Evropski sud za ljudska prava je u julu 2013. prihvatio apelacije Abduladhima Maktoufa i Gorana Damjanovića, te utvrdio da je u njihovom slučaju pogrešno primijenjen Krivični zakon Bosne i Hercegovine iz 2003. U presudi se navodi da je Sud BiH prekršio njihova prava, budući da su im – da je u njihovim predmetima primijenjen raniji Krivični zakon Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ) – mogle biti izrečene niže kazne.
Nekoliko mjeseci nakon ove odluke, Ustavni sud BiH usvojio je apelacije deset osuđenika za ratne zločine i ukinuo presude kojima su bili osuđeni na kazne od 14 godina do 33 godine zatvora. Ovi predmeti su vraćeni na ponovno odlučivanje te je Sud BiH ove osuđenike pustio na slobodu, a potom ih osudio na manje kazne zatvora. Kasnije se povećao broj osuđenika kojima je usvojena apelacija.
Ubrzo nakon toga dolaze reakcije međunarodnih institucija koje su izrazile zabrinutost zbog puštanja na slobodu osuđenih za ratne zločine i genocid. Zbog puštanja na slobodu reagovao je i Ustavni sud, objašnjavajući da nisu odlučivali da li te postupke, zbog pogrešne primjene zakona, treba u potpunosti obnoviti, niti da li osuđenici na dugotrajne kazne zatvora trebaju biti pušteni s izdržavanja kazne.
Jedan od osuđenika koji je u februaru 2014. pušten na slobodu bio je i Novak Đukić, koji je iskoristio tu priliku i postao nedostupan pravosuđu BiH. Đukiću je kazna smanjena za pet godina u odnosu na presudu kojom je 2010. osuđen po Krivičnom zakonu BiH, te je u konačnici dobio 20 godina zatvora za zločin na Tuzlanskoj kapiji, primjenom ranijeg zakona SFRJ.
Rezultat ovih odluka je činjenica da osoba koja je osuđena za genocid može dobiti maksimalnu kaznu od 20 godina, a ako je osuđena za zločin protiv čovječnosti, kao lakše djelo, kaznu od 45 godina zatvora. Zakonom SFRJ za genocid je previđena manja kaznu u odnosu na Krivični zakon BiH.
Dug prema ocu
početak pakla
Odmah po okončanju rata, svjedokinja “A” je odlučila da će ona biti ta koja će tragati za pravdom za ubistvo oca i ono što je preživjela. Otišla je prijaviti slučaj.
“Ja sam tako smatrala, kao dug prema ocu, i tako preko noći ja sam pokucala u sud, predstavila se, i pošto znam aktere događaja, rekla sam: ‘Ja hoću da prijavim ubistvo’”, kazala je, dodavši da od tog trenutka počinje njena agonija jer institucije nisu radile svoj posao.
Nakon što je odbijena u lokalnom sudu, zatražila je pomoć advokata, koji je napisao krivičnu prijavu. Prošlo je dugo vremena, kako kaže, prije nego je dobila poziv da dâ svoju izjavu. U početku, prema njenim riječima, proces je bio užasno težak i, nekada, uvredljiv.
Prisjetila se da je pozvala tužioca koji je prvi radio na njenom predmetu, a koji joj je rekao: “Šta ti zoveš, zbog čega zoveš? Nemoj me više zvati i uznemiravati.”
Tokom rata u BiH, kako je utvrđeno presudama Haškog tribunala, stradalo je oko 100.000 osoba, a 2,2 miliona prognano iz svojih domova. Broj ratnih zločina nikada nije utvrđen, ali su procjene govorile o više desetina hiljada prijava. Tokom samog sukoba, skoro sve zaraćene strane imale su svoje “institute” ili “komisije” koje su se bavile prikupljanjem podataka o počinjenim ratnim zločinima. Ipak, tokom i odmah nakon rata procesuiran je iznimno mali dio predmeta.
U skoro desetogodišnjem periodu, od okončanja rata u decembru 1995. pa sve do kraja 2004. godine, kada je Državni sud počeo s prvim predmetima, osuđeno je samo 50 osoba u 41 predmetu. Ti predmeti su se radili na lokalnim sudovima i bavili su se isključivo nižerangiranim počiniocima.
“Fokus ljudi u BiH, pa i međunarodne javnosti, u tom periodu bio je na Haškom tribunalu. Postojalo je drugo očekivanje, da će pravda biti zadovoljena iz Haaga, tako da su ti prvi predmeti u BiH prošli ‘ispod radara’ i pravosuđe u BiH je naizgled bilo nevoljko da se ozbiljno bavi predmetima”, prisjeća se Lejla Gačanica, pravna ekspertica koja prati procese tranzicijske pravde.
Potraga za pravdom jedini je segment tranzicijske pravde koji je kontinuirano imao značajnu podršku međunarodne zajednice, kaže Gačanica, i to od 2000. godine, kada je visoki predstavnik u BiH nametnuo zakone kojim su formirani sud i tužilaštvo na državnom nivou.
Na početku rada Suda i Tužilaštva BiH, ove institucije bile su hibridnog karaktera, u kojima je radio veliki broj međunarodnih sudija i tužilaca. Tužioci iz Amerike, Velike Britanije i drugih zemalja zastupaju prve optužnice za genocid u Srebrenici i druge masovne zločine. Veliki broj njih ima prethodno iskustvo rada pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju, a iz Haškog tribunala prebačeno je preko deset predmeta koji su bili spremni za optuženje.
U sudskim vijećima je bilo po dvoje stranaca i jedan domaći sudija, a žalbena vijeća su bila potpuno međunarodna. S vremenom, broj domaćih sudija je povećavan, dok prvo nisu u prvostepenom postupku bila potpuno domaća.
Predsjednica Suda BiH od njegovog osnivanja pa tokom cijelog perioda u kojem su međunarodni suci radili, Meddžida Kreso je kazala 2012. godine da bh. državno pravosuđe u velikoj mjeri duguje uvođenje visokih standarda upravo stranim kolegama.
“Ovaj sud i naše domaće sudije privilegovani su da su u svojim redovima imali međunarodne sudije. Ta privilegija prije svega se odnosi na njihov doprinos jačanju vladavine prava, uvođenje međunarodnih normi i standarda u suđenjima za ratne zločine, jer oni su donijeli te visoke standarde… Ne mogu generalizovati i reći da su svi bili dobri i dali jednak doprinos, kao što ni među domaćim sudijama nema svako podjednak kapacitet”, kazala je ona.
Analiza Detektora pokazala je još 2012. godine da neki od stranih tužilaca tokom cijelog mandata nisu podigli niti jednu optužnicu, dok je među njima bilo i ljudi s manje iskustva. Nekadašnji šef Odjela za ratne zločine David Schwendiman je svoj zadnji dan u Tužilaštvu BiH iskoristio da objavi odluke o obustavi dvije istrage za zločine nad srpskim stanovništvom – počinjene u Konjicu i Tuzli.
Schwendiman, koji je rukovodio Odjelom za ratne zločine, nakon odlaska iz BiH izjavio je za Detektor da su stranci “otjerani” i da će to imati posljedice po procesuiranje ratnih zločina.
Prema riječima Schwendimana, on nikada nije sumnjao u kvalitet ili znanje domaćih tužilaca – ako im se osiguraju kvalitetni uslovi i uprava institucije.
“Problem je što su ovi uslovi i uprava trenutno upitni u BiH”, naveo je.
Strane sudije i tužioci su u Sudu BiH radili u punom kapacitetu tek nekoliko godina – već 2008. kreću ozbiljni pritisci iz Republike Srpske da se oni odstrane. Do 2010. godine, njih samo nekoliko je ostalo na pozicijama, da bi konačno krajem 2012. posljednji od njih završili mandate.
Više protesta je organizirano protiv odlaska međunarodnog osoblja, a i tadašnja predsjednica Suda BiH i glavni tužilac Milorad Barašin su javno rekli da će posljedice po rad biti nesagledive.
“Sjećam se kako smo protestovali. I danas, kao i tada, znam da je bilo prerano da odu. I sad živimo posljedice toga”, kaže Murat Tahirović, predsjednik Udruženja žrtava i svjedoka genocida.
Ratno seksualno
nasilje
nasilje
Prema procjeni Ujedinjenih nacija (UN), više od 12 hiljada žena silovano je i seksualno zlostavljano tokom rata u BiH. U februaru 2001. Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) u predmetu “Kunarac i ostali” donio je prvu presudu u kojoj su silovanja počinjena u Foči okarakterisana kao zločin protiv čovječnosti. To je prva presuda koja silovanje prepoznaje kao vid mučenja.
Haški tribunal i Sud BiH donijeli su na desetine presuda za sistemska silovanja, držanja u ropstvu ili seksualna zlostavljanja u logorima u BiH.
Prva presuda koju je Sud BiH donio za silovanje tokom rata je Neđi Samardžiću, koji je u decembru 2006. osuđen na kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od 24 godine.
Nekoliko mjeseci kasnije, Sud BiH je Radovana Stankovića pravosnažno osudio na 20 godina zatvora. Predmet protiv Stankovića je prvi okončani koji je ustupljen vlastima BiH na dalje postupanje od strane MKSJ-a. Stanković i Samardžić su osuđeni zbog silovanja i drugih djela seksualnog nasilja na području Foče.
Sud BiH ratno seksualno nasilje procesuira po krivičnim zakonima BiH i SFRJ. Unazad šest godina, kazne za zločin ratnog seksualnog nasilja i dalje su blage ili ispod zakonskog minimuma, nedosljedne u kontekstu olakšavajućih i otežavajućih okolnosti priklonjenih počinitelju, a ne žrtvama, dok se specifične okolnosti ne cijene već prepisuju u presudama.
Prema podacima TRIAL-a, sudska vijeća na državnom nivou počela su razmatrati olakšavajuće i otežavajuće okolnosti tokom donošenja presuda za ratno seksualno nasilje, ali i dalje takva praksa ne postoji u sudovima na entitetskom nivou.
Zaključeno je da i domaći sudovi, u velikom broju predmeta, korektno ponašanje u sudnici cijene kao olakšavajuću okolnost, ne objašnjavajući da se takvo ponašanje očekuje od optuženog.
Pored presuda kojima nisu zadovoljne, žrtve ratnih zlostavljanja i silovanja nikada nisu dobile adekvatnu institucionalnu zaštitu u BiH, dok se o svjedocima ne vodi briga tokom i nakon suđenja. Dešava se i da identiteti zaštićenih svjedoka budu otkriveni.
Strategija bez
sistemskog određivanja
prioriteta
Svjedokinja “A” iznimno je ponosna na činjenicu da je nakon svog pravosudnog iskustva čula dvije riječi: “Kriv je”, i da postoji sudski utvrđena činjenica o tome ko je ubio njenog oca. Ipak, za njeno silovanje nikada niko nije osuđen. O tome nije bila u stanju govoriti.
“Jako je teška tema”, rekla je kratko, s pogledom uperenim u pod, i pojasnila da postoje periodi kada može, i kada ne, govoriti o svom iskustvu. Novinari Detektora su pratili njeno svjedočenje 2017. godine. Tada, na upit tužioca da li prepoznaje osobu u sudnici koja joj je to učinila, optuženi je ustao i kazao: “Evo, da me bolje vidiš.”
Ona je tada odgovorila: “Odlično te znam – 25 godina te sanjam.”
Ovaj bivši pripadnik Stanice javne bezbjednosti (SJB) pravosnažno je oslobođen krivice.
Svjedokinja “A” opisuje da je s njom bila podrška iz Suda, ali je mišljenja da u ovim procesima za svjedoka treba psihološki tim koji će mu biti podrška. Ona je kao podršku imala psihologinju Suda BiH, koja je bila korektna prema njoj, dok je sve drugo za nju bilo beznačajno. Ostali su rekli, kako navodi, da će je držati za ruke i dati joj čašu vode.
“Meni to ne treba. Mislim da treba žrtvu obraditi, reći joj kako će da sjedi. Ja sam došla totalno nepripremljena. Mogu oni da pričaju šta hoće, ja ću to javno reći – ja sam došla u tu sudnicu totalno nepripremljena”, zaključuje ona.
Prvog dana njenog svjedočenja, navodi, pustili su je da ispriča svoju priču, dok je teško podnijela unakrsna ispitivanja odbrana. Nakon suđenja, ispričala je za Detektor, optuženi su je čekali ispred Suda i govorili “jako ružne riječi”. Kada je došla kući, imala je zdravstvenih problema, zbog čega je njena porodica pozvala hitnu pomoć.
“Svako će dalje napredovati, u ovom ili onom, a ja ću ostati da ležim. Ja sam to napisala – osjećam se kao iscijeđena krpa koju je neko iskoristio i bacio”, dodala je.
Kako bi se osigurala veća zaštita svjedoka i fokusiralo na najosjetljivije predmete i procesuiranje višerangiranih počinilaca, 2008. godine je, nakon međunarodnog pritiska, usvojena Strategija za rad na predmetima ratnih zločina.
Zaštićena svjedokinja “A”
Ova strategija je obilježila početak nove faze u procesuiranju ratnih zločina u BiH. Kako bi se suočila s postojanjem velikog broja neriješenih predmeta, neujednačenom praksom sudova, nepostojanjem jedinstvene baze podataka o predmetima, te gotovo potpunim odsustvom regionalne suradnje i podrške i zaštite svjedoka i žrtava zločina, Strategija je pred institucije u BiH postavila niz zahtjevnih zadataka, naveo je pravni ekspert Goran Šimić.
Državna strategija je donesena kao operativni dokument koji propisuje da će svi predmeti biti riješeni najkasnije do 2023, a oni najsloženiji i najprioritetniji do 2015. godine. Ona je nalagala i uspostavljanje evidencije svih predmeta ratnih zločina pred državnim pravosuđem, kao i osiguravanje funkcionalnog upravljanja predmetima te njihovim raspoređivanjem prema svim nadležnim tužilaštvima i sudovima u cilju efikasnog rada.
Glavna poenta Strategije bila je u tome da se složeni predmeti, koji obuhvataju komandni kadar, i složenija krivična djela, poput genocida, procesuiraju na državnom nivou, dok se incidenti te ratni zločini u kojima nije nastupila smrtna posljedica procesuiraju u Republici Srpskoj, Federaciji BiH i Brčko distriktu.
Od samog početka bilo je jasno da ne postoji niti politička podrška za sprovođenje Strategije – s obzirom da Sud i Tužilaštvo BiH nisu dobili značajne nove kapacitete, kao i da nije bilo strateškog pristupa za bavljenje najsloženijim predmetima.
Odličan primjer blokade u implementaciji Strategije bio je u tome da je ona predviđala rok od tri mjeseca da se napravi centralna registracija svih predmeta na svim nivoima, ali ta registracija, prema istraživanju koje je Detektor objavio 2011, nije bila sačinjena u Sudu BiH niti tri godine od usvajanja strateškog plana.
Sve to je rezultiralo činjenicom da najvažniji cilj Strategije – okončanje svih najvažnijih predmeta do 2015. godine – nije bio ispunjen. Vršiteljica dužnosti predsjednice Suda BiH Minka Kreho je navela da najsloženiji predmeti ratnih zločina nisu u proteklih nekoliko godina bili prioritet Državnom tužilaštvu, što je dovelo do nepotrebnog trošenja resursa Suda.
Alexandra Link, pravna savjetnica u odjelu za ratne zločine i tranzicijsku pravdu Misije OSCE-a, za Detektor kaže da iako je Državna strategija za procesuiranje ratnih zločina postavila jasne parametre za osiguranje efikasnog procesuiranja, nije bilo sistemskog određivanja najsloženijih predmeta.
“Također smo vidjeli ponovljena kašnjenja u prijenosu manje složenih predmeta institucijama na entitetskom nivou, što je ometalo ukupnu efikasnost i pravovremenu obradu predmeta”, smatra Link.
Odštete u presudama
za silovanje
za silovanje
BiH je 2006. postala prva zemlja koja je žrtvama silovanja i seksualnog nasilja dala status civilnih žrtava rata, ali zakonski okvir je različit s obzirom na entitete. Žrtve se suočavaju s brojnim problemima i poteškoćama zbog nepostojanja državnog okvirnog zakona o zaštiti žrtava ratne torture. To za posljedicu dovodi do neujednačenog položaja žrtava i njihovih prava s obzirom na njihovo prebivalište.
Većina preživjelih žrtava seksualnog nasilja osjeća da ih je sistem napustio i izdao zbog prakse pozivanja na zastaru u parničnim postupcima za naknadu nematerijalne štete koja im je nanesena, a rezultat je odbacivanje svih tužbi i dodatni finansijski pritisak, zbog čega se osjećaju razočarano i ovu praksu nazivaju “dodatnom kaznom jer su preživjele”.
Detektor je ranije pisao da bi usvajanje izmjena Zakona o parničnom postupku na svim nivoima omogućilo žrtvama ratnih zločina da ne otkrivaju identitet kod traženja odštete, što je još jedna prepreka s kojom se susreću.
Prema TRIAL-ovoj analizi, od 2015. do 2022. doneseno je 16 presuda u kojima su počinitelji obavezani platiti naknadu štete žrtvama ratnog seksualnog nasilja u krivičnom postupku, što nastavlja ohrabrivati mnoge preživjele da traže pravdu i naknadu štete.
Dosuđenu naknadu u krivičnom predmetu je teško naplatiti jer je u 95 posto takvih slučajeva riječ o počiniteljima koji su lošeg imovnog stanja ili su ranije otuđili svoju imovinu.
U jednom od predmeta žrtva je uspjela naplatiti odštetu iz imovinskopravnog zahtjeva. Tada su dvojica osuđenih za silovanje, dobrovoljno, na ime naknade nematerijalne štete, oštećenoj isplatili 30.000 konvertibilnih maraka.
Komitet protiv torture UN-a donio je 2019. odluku kojom se od BiH traži javno izvinjenje žrtvi seksualnog nasilja, kao i isplata štete u što kraćem roku te sistematsko rješavanje problema reparacije žrtvama na državnom nivou. Tek dvije godine kasnije, Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH oformilo je radnu grupu za pravljenje plana implementacije ove odluke i još uvijek ovaj proces nije okončan.
Prvi primjer isplaćivanja dosuđene naknade u krivičnom postupku, kada je riječ o entitetskim sudovima u BiH, bio je u aprilu 2020. u predmetu koji se vodio pred Kantonalnim sudom u Novom Travniku, gdje je osuđenik isplatio žrtvi naknadu nematerijalne štete koja mu je naložena.
Alexandra Link – OSCE misija u BiH
2016.
U Sudu BiH je formirano stalno vijeće koje je određivalo koliko će i koji predmeti biti proslijeđeni entitetskom pravosuđu – ali su se suočili s nizom problema. Prvi je bio da se kasnilo sa sačinjenjem zajedničke baze predmeta, drugo je da je često bio premali broj optužnica na državnom nivou pa su predmeti morali biti zadržavani čak ako su za entitete, a treći da su tužioci dizali optužnice i tek onda su se predmeti prebacivali, a ne u fazi istrage.
Po isteku prvobitne Strategije, državne institucije nisu uradile nikakvu ozbiljnu analizu rada i nedostataka, ali Misija OSCE-a u BiH je uposlila međunarodnu sutkinju Joannu Korner da uradi sveobuhvatnu analizu.
Njeni nalazi, objavljeni 2016. godine, ukazuju na katastrofalan menadžment u predmetima ratnih zločina, pa upravljanje tadašnjeg glavnog tužioca Gorana Salihovića naziva “autokratskim” s lošom podjelom rada. Za tužioce je rekla da nemaju znanja, ali da su fokusirani na ispunjenje norme, te da se složene istrage cjepkaju i troše resursi podizanjem optužnica protiv istih osoba i nedostupnih.
2018.
Kako bi se ovo pitanje riješilo, Vijeće ministara BiH je 2018. formiralo radnu grupu sa zadatkom da preispita provođenje Strategije, te ukoliko je to potrebno, predloži Revidiranu strategiju. U februaru iste godine Visoko sudsko i tužilačko vijeće (VSTV) podržalo je izmjene Državne strategije kojima je predviđeno da svi najsloženiji predmeti budu završeni u roku od pet godina, do 2023.
2020.
Opet su uslijedile blokade. Revidirana strategija je usvojena tek u septembru 2020, dvije godine nakon početka rada na njoj. Njeno usvajanje je, u najvećoj mjeri, kočila politika.
Nakon usvajanja ove strategije, Delegacija Evropske unije (EU), Ambasada Sjedinjenih Američkih Država (SAD) i Misija OSCE-a u Bosni i Hercegovini zatražile su uvođenje efikasnog mehanizma za utvrđivanje disciplinske odgovornosti sudija i tužilaca koji ne provode njene strateške ciljeve i mjere. Do njega nikada nije došlo.
Također 2020. godine, kada se pravosuđe upustilo u Revidiranu strategiju, britanska sutkinja Korner uradila je novo istraživanje o stanju, skoro pet godina od njene prve analize, i navela da je Tužilaštvo BiH ispoštovalo samo četiri od ukupno 32 preporuke koje je u ranijem izvještaju dala, dok je 15 preporuka ostalo neprovedeno. Korner je rekla da su potrebne “radikalne promjene” u Tužilaštvu BiH, te iznijela niz kritika na račun tadašnje glavne tužiteljice Gordane Tadić.
2023.
Kako je Nadzorno tijelo za nadgledanje provedbe Revidirane državne strategije za rad na predmetima ratnih zločina, prijenos predmeta s nivoa državne nadležnosti na nivo entitetske nadležnosti i nadležnosti Brčko distrikta, te usklađivanje sudske prakse, formirano tek tri godine nakon usvajanja Strategije, svi ti procesi provođeni su otežano i usporeno.
Krajem novembra 2023, pred istek Revidirane strategije, Vijeće ministara ju je produžilo za dvije godine bez ikakve prethodne ozbiljne analize.
“Ne samo da to produženje dolazi bez ikakvih ozbiljnih analiza ili konsultacije s naučnicima, medijima koji prate suđenja ili aktivistima u ovoj oblasti, već je potpuno jasno kako ono ima samo za cilj prikrivanje nerada nadležnih institucija na provođenju Strategije, kao i nedostataka u radu nadležnih sudova i tužilaštava”, kaže Šimić.
Pravosuđe zadovoljno
uprkos kritikama
Kako kaže svjedokinja “A”, sve je, uvijek, ovisilo o ličnom radu nekih tužilaca. Tužilac koji je preuzeo njen predmet bio je, napominje, “hrabriji, komunikativniji i obziran”. Kaže da je skupa s njim izdejstvovala osuđujuću presudu za ubistvo oca.
“Ne znam kako da vam kažem, to je neka riječ koju ja sama tražim, da kažem ‘ranjena’ presuda. Očekuješ, nadaš se pravdi… Pravo i pravda, kažu, nisu isto”, dodaje ona.
Zadovoljnija bi bila da je doživjela da Sud BiH osudi nekoga i za silovanje koje je pretrpjela.
“Ali iz kojih razloga se to desilo, ja to ne znam… Ja sam imala valjda tu neku ludost u sebi, držala me je ta istina. Mislila sam da ću ja doći, ustvari da ja dokažem svoju istinu”, dodaje.
Predmet svjedokinje “A” jedan je od približno 700 predmeta ratnih zločina, koji su uključivali oko 1.000 osoba.
Kreho, v.d. predsjednica Suda BiH, mišljenja je da je ova institucija puno učinila za predmete ratnih zločina, zločina protiv čovječnosti i genocida.
“Skoro 190 osuđujućih, a pola još presuda gdje je jedan dio osuđujući, a drugi oslobađajući. Znači, zbilja smo radili temeljito, potvrđene su te presude”, navodi Kreho.
Prema podacima Visokog sudskog i tužilačkog vijeća iz 2023. godine, Tužilaštvo BiH ima 271 neriješen predmet s 3.008 lica, veliki broj njih je s još nepoznatim počiniocima.
Ivan Matešić – tužilac Tužilaštva BiH
U Posebnom odjelu za ratne zločine Državnog tužilaštva rade 22 tužioca, a ukupno osoblja u odjelu je oko stotinu. Prema riječima rukovodioca Ivana Matešića, ovaj broj tužilaca pokušava na sve moguće načine da se posveti radu na najsloženijim predmetima.
Matešić navodi da bi volio da ima još osam do devet tužilaca kako bi mogli da završe oko 130 predmeta za koje znaju da su osobe dostupne u BiH.
“Ja vam garantiram da od ovih 130 predmeta, od nekih 15 do 20 odsto će biti optužnica. Ovo ostalo su predmeti za koje će biti teško skupiti dokaze, protiv konkretnih osoba. Ne smatram porazom, smatram da efektivno na procesuiranju ratnih zločina radimo nekih deset-petnaest godina, s ovakvim kapacitetom koji imamo”, kaže Matešić.
Napominje da je samo pola predmeta koje trenutno imaju po poznatom počiniocu.
“Kad kažem prijave – tu se radi o velikom broju lica. Ukupno mislim da se radi o oko 3.000 lica. To apsolutno ne znači da su sva ta lica potencijalno osuđene osobe. Dakle, imamo prijave od različitih institucija, policija u to vrijeme, gdje imate po predmetu 100 do 150 prijavljenih osoba za koje se smatra da postoji osnova sumnje da su počinile neko kazneno djelo”, navodi Matešić.
Ukupan broj predmeta prenesenih iz nadležnosti državnog nivoa na druge entitetske sudove i Brčko distrikt jeste 1.400, a najveći broj predmeta je prenesen na nivo Federacije, a najmanje u Brčko. Na niže nivoe prebačeno je najviše slučajeva s nepoznatim počiniocima.
Sutkinja Kreho, koja je od samog početka bila uključena u vijeće koje je odlučivalo koji predmeti će biti prebačeni na niže nivoe, kaže da je najviše problema bilo s krivičnim prijavama u kojima se godinama nije ništa radilo, u kojima su policijske agencije stavljale krivično djelo “zločin protiv čovječnosti”. Dok iz opisa osobe koja je prijavila djelo, kako pojašnjava, proizilazi da je to ratni zločin. Tada su sugerisali tužiocima da promijene pravnu kvalifikaciju, te je dugo trebalo pojedinim tužiocima da pristanu na to, pojašnjava ona.
Federalni tužilac Munib Halilović kaže da je pred Tužilaštvom i Sudom BiH procesuirano dosta jednostavnih predmeta, koji su objektivno mogli biti preneseni na vođenje kantonalnim i okružnim sudovima.
“Na taj način su zauzimani kapaciteti državnog pravosuđa i, naravno, kao epilog toga, imamo danas veliki broj teških predmeta koji nisu procesuirani”, kaže Halilović.
Trenutno pred entitetskim tužilaštvima i u Brčko distriktu je registrovano 113 neriješenih predmeta s 334 lica. Od ukupnog broja neriješenih predmeta registrovanih pred svim tužilaštvima, 225 predmeta se nalazi u fazi istrage. U navedenom periodu, rješenjem o obustavi istrage tužilaštva u BiH su riješila 145 predmeta protiv 623 lica.
Prema Haliloviću, pred kantonalnim i Vrhovnim sudom je preko 70 posto osuđujućih odluka i to može ocijeniti kao dobar rezultat, imajući u vidu koliko je proteklo vremena od događaja o kojima se vode postupci. Navodi i da mnoge oslobađajuće presude kantonalnih sudova budu preinačene na Vrhovnom sudu.
Sigurno bih se sad mogao sjetiti najmanje desetak takvih predmeta, i to nam ukazuje da možda uvijek kantonalni sudovi nisu dovoljno spremni ili dovoljno sposobni da donesu pravilnu odluku,
smatra Halilović.
Munib Halilović – glavni Federalni tužilac
Branko Mitrović, republički javni tužilac u Banjoj Luci, kaže da su oni zadovoljni dinamikom rada na ovim predmetima. Zaključno s 20. decembrom 2023. godine, navodi Mitrović, na nivou Republike Srpske imaju 46 predmeta s poznatim izvršiocima i imaju naredbu o pokretanju krivičnog postupka.
Tužioci i sudije s kojima je Detektor razgovarao kažu da je sve teže dokazivati ratne zločine. Jako mnogo vremena je izgubljeno, svjedoci umiru i zaboravljaju.
“Kako vrijeme protiče od rata, od saslušanja svjedoka u istrazi, sve je teže dokazivo ono što se dokazivalo prije lakše. Stare svjedoci, pobolijevaju. Teže je i tužiocima doći do stvarnog tačnog iskaza, a nama onda pogotovo da dođemo do utvrđene činjenice u tom nekom događaju”, pojašnjava sutkinja Kreho.
Ovo, kao i druga pitanja, ostavlja niz otvorenih dilema u vezi s preostalim predmetima. Rok koji je dalo Vijeće ministara jeste samo dvije godine – što svi smatraju nerealnim.
“Šta bi se desilo da nisu produžili rok? Ništa se ne bi desilo, mi bismo i dalje radili kao što danas radimo predmete ratnih zločina i isto će se desiti kad isteknu ove dvije godine. Niko ko malo bolje zna trenutno stanje u ovoj oblasti, ne očekuje da će biti sve završeno za te dvije godine”, kaže Halilović i dodaje: “Dok je živih počinilaca, radit će se na ovim predmetima.”
Kreho vidi Strategiju kao način da se stimuliše Tužilaštvo da brže optužuje, a da Sud češće sudi.
“Mislim da se neće ni za dvije godine to završiti. Ako ništa, neka tužioci podignu sve optužnice koje imaju, Sud neće moći završiti sve predmete za ove dvije godine. Jer sad su ostali zbilja samo najkompleksniji predmeti ratnog zločina na Tužilaštvu, što će reći da će ti predmeti doći ovdje na Sud – to je četiri-pet godina suđenja”, dodaje Kreho.
Navodi da Sud u principu svake sedmice zakazuje suđenja, s tim da postoji problem sudnica, jer dolazi sve više predmeta s preko sedam optuženih, a oni imaju dvije do tri velike sudnice. Govoreći o zdravstvenim stanjima svjedoka, ona kaže da se zbog njih ne odlažu suđenja jer njihov odjel za podršku pozove druge svjedoke. Detektor može potvrditi da su neka ročišta odgađana zbog zdravstvenog stanja svjedoka.
Da se može brže i bolje raditi, mišljenja je Matešić. Kaže da se može i brže suditi i da nema potrebe da suđenja traju sedam-osam godina.
“Treba to kazati otvoreno. Nemojmo da pričamo o tome kako nemamo sudnica, imamo mi sudnica dovoljno. Imamo mi i praznih sudnica. Imamo mi bolesnih svjedoka, imamo mi bolesnih i optuženih, biologiju koja radi svoje, ali treba biti pošten i kazati da može brže. I s naše i s ove druge strane. Je li može brže i od vlasti, je li se mogu stvoriti bolji uvjeti, je li se može zaposliti određeni broj tužitelja da se završi neka priča? Sve to može”, kaže Matešić.
Branko Mitrović – republički javni tužilac
Cjepkanje optužnica
i optužnice protiv
istih osoba
i optužnice protiv
istih osoba
Više od decenije u Tužilaštvu BiH postoji trend podizanja optužnica za pojedinačna djela ratnog zločina svodeći istrage na manje složene. To je izazvalo negodovanje pravnih i međunarodnih stručnjaka, kao i nosilaca pravosudnih funkcija.
Razdvajanje složenih istraga u više manjih ili podizanje više optužnica protiv iste osobe onemogućava ekonomična i efikasna suđenja, s obzirom na to da se više puta pozivaju isti svjedoci, a povećavaju i troškovi. Tako su za ubistva u selu Trusina kod Konjica počinjena 16. aprila 1993. postojala tri odvojena predmeta, iako je na početku bilo šest optužnica.
Pravni stručnjaci su mišljenja da do cjepkanja optužnica dolazi kako bi tužioci ispunili godišnju normu – što je pogrešno – i tužioci ne ulažu vrijeme i resurse u istraživanje najsloženijih predmeta.
Ranije je sutkinja Joanna Korner u svojoj analizi zaključila da je neophodno izvršiti pregled i kontrolu optužnica koje rade tužioci Tužilaštva BiH i da se treba prestati s praksom podizanja optužnica s ciljem “ispunjenja norme”, ili zbog pritisaka medija ili grupa žrtava.
Sutkinja Korner je upozoravala da se podižu optužnice protiv počinilaca koji već izdržavaju duge kazne zatvora. U svom ranijem izvještaju je navela kako se “nepotrebno troše resursi koji su mogli biti iskorišteni za istragu i procesuiranje počinilaca koji još uvijek nisu stigmatizirani kao ratni zločinci”.
Glavni tužilac Tužilaštva BiH Milanko Kajganić ranije je naveo da tužioci donose takve odluke samostalno i da ne mogu iz optužnice isključiti osobu ako su utvrdili odgovornost u predmetima s većim brojem lica.
Među onima koji su optuženi u više navrata je i Goran Sarić, kojeg je Državni sud u dva predmeta oslobodio krivice za zločine počinjene u Sarajevu 1992., te za genocid u Srebrenici 1995. Poslije ovih presuda, optužen je zločin na području Bijeljine.
Regionalna saradnja kamen
spoticanja za procesuiranje
Prije nekoliko godina, svjedokinja “A” je otišla u Srbiju kako bi posjetila rođake. U lokalnoj prodavnici se okrenula i vidjela osobu koju je prepoznala kao jednog od počinilaca zločina iz njenog rodnog mjesta, a koji je izbjegao odgovornost jer je bio nedostupan.
Zovnula ga je imenom, a on se iznenadio i pobjegao. Istrčala je za njim i uslikala njegovo vozilo. Sliku je kasnije poslala policiji u BiH. Uprkos tome, zbog nesaradnje BiH i Srbije na predmetima ratnih zločina, nikada se ništa nije desilo.
Misija OSCE-a u BiH se u svom posljednjem izvještaju “Utrka s vremenom – Napredak i izazovi u provođenju Državne strategije za rad na predmetima ratnih zločina” osvrnula na problem 35 posto osumnjičenih pred Tužilaštvom BiH a nedostupnih državnim pravosudnim organima.
“Nažalost, od usvajanja Strategije, izostala je stvarna i dosljedna saradnja. Usprkos naletu optimizma izazvanog potpisivanjem sporazumâ o tužilačkoj saradnji između institucija država u regionu i posljedičnih uspjehâ u nekim poznatim predmetima, regionalna saradnja bi se eventualno mogla opisati kao nedosljedna”, navodi se u izvještaju.
Veliki broj predmeta s Državnog suda je na dugom čekanju zbog neefikasne regionalne saradnje i jer se optuženi nalaze u susjednim zemljama, o čemu je BIRN BiH ranije pisao. Za Matešića je civilizacijsko dostignuće ne dozvoliti nekome ko je optužen za ratni zločin da se skloni u drugu zemlju i da potpuno normalno živi.
“To je stvar države, vlasti, političke vlasti u državi. I naravno da frustrira. Ružan je osjećaj. Vi ste potrošili vrijeme i on vam ode. On vam ode i vi ne možete ništa. Dakle, jer realno danas se može preći granica popodne, organizirati se i otići. Ti ljudi uglavnom imaju državljanstva i na taj način su zaštićeni”, kaže, te da se zbog toga ustupaju predmeti Srbiji i Hrvatskoj, kao rezultat njihovog napora i intenzivne komunikacije.
Prema podacima iz januara prošle godine do kojih je Detektor došao, u sudovima na svim nivoima trenutno su aktivne najmanje 172 potjernice za osumnjičenima, optuženima ili osuđenima za ratne zločine.
Prema Link, činjenica da su određene osobe nedostupne organima vlasti u BiH, ne znači da su te osobe nedostupne bilo kojem pravosudnom organu, te da Srbija i Hrvatska imaju mogućnost krivičnog gonjenja ovih osoba. U posljednjih nekoliko godina intenzivirao se pritisak i glavnog haškog tužioca prema zemljama regiona.
Postupci protiv
sudija i tužilaca
sudija i tužilaca
Nedavno hapšenje suspendovanog predsjednika Suda BiH Ranka Debevca, zbog zloupotrebe položaja, nije prvi slučaj gdje se istražuju nosioci pravosudnih funkcija. Protiv Debevca je ranije vođen i disciplinski postupak u kojem je oslobođen odgovornosti.
Ova hapšenja i postupci dovode do sve većeg manjka povjerenja javnosti u pravosudni sistem, posebno ako se uzmu u obzir preporuke da treba poboljšati njihovu transparentnost i visine disciplinskih kazni za sudije i tužioce.
Hapšenje nosilaca pravosudnih funkcija počelo je sa sutkinjom Suda BiH Azrom Miletić, kojoj je suđeno za primanje mita, a koja je do okončanja krivičnog postupka bila privremeno udaljena od vršenja dužnosti.
Njoj se prvo sudilo u Sudu BiH, gdje je nepravosnažno osuđena na dvije i po godine, da bi Apelaciono vijeće ukinulo ovu presudu i predmet prebacilo Općinskom sudu u Sarajevu, gdje je Miletić oslobođena, što je potvrdio i sarajevski Kantonalni sud.
Naredni koji je udaljen od vršenja dužnosti je bivši zamjenik glavnog tužioca Tužilaštva BiH Božo Mihajlović protiv kojeg je podignuta optužnica za nesavjestan rad u službi. Njega je Sud BiH osudio na pet godina zatvora, ali je ta presuda ukinuta, a predmet – kao i Miletić – proslijeđen Općinskom sudu, gdje se postupak vodi godinama.
Protiv nekadašnjeg glavnog tužioca Tužilaštva BiH Gorana Salihovića Državni sud je, nakon potvrđivanja optužnice, odmah predmet prebacio Kantonalnom sudu u Sarajevu, a ročišta se mjesecima ne zakazuju.
Ranije je vođen i disciplinski postupak protiv tadašnjeg državnog tužioca Muniba Halilovića, koji se teretio da šest godina i devet mjeseci nije poduzimao nikakve radnje na predmetu ratnog zločina. Tada je Halilović postupak protiv njega nazvao “pozivom svim tužiocima da prestanu implementirati Strategiju za procesuiranje ratnih zločina”.
Najmanje dva puta podignuta je disciplinska tužba protiv, sad već penzionisanog, sudije Suda BiH Branka Perića, a posljednji postupak je obustavljen zbog njegovog odlaska u penziju.
Budućnost i
kraj procesuiranja
Svjedokinja “A” ne vjeruje više institucijama.
“Ja govorim istinu. Mislila sam da će to oni cijeniti”, kaže.
Bosna i Hercegovina je izgubila značajno vrijeme u pogrešnoj politici određivanja prioriteta, smatra Halilović, što će imati za posljedicu da neki predmeti nikad neće biti procesuirani.
“Bit će još sigurno dosta procesuiranih počinilaca, sa sve manjom šansom da to bude pozitivna odluka jer sve je teže zbog proteka vremena prikupiti dokaze”, zaključuje Halilović.
Matešić podsjeća da je Nadzorno tijelo Revidirane strategije formirano tek u martu prošle godine. Kada je došao na mjesto zamjenika glavnog državnog tužioca, Matešić je napravio presjek stanja te su odredili 26 prioritetno složenih predmeta vodeći se smjernicama Strategije.
“Dakle, kako god bili napadani od javnosti, mi znamo šta smo uradili. Mi smo izabrali teške predmete, najteže, najsloženije predmete. Koliko će optužnica biti dogodine nemamo pojma, bitno je da ovo što smo naumili da završimo. Mi imamo uvid u sve predmete, znamo gdje nam je perspektivna optužnica, a gdje je obustava, i moramo ih svesti na nulu”, kaže Matešić.
Glavni tužilac Milanko Kajganić je, kako je rekao Matešić, izdao obavezna pojedinačna uputstva za tužioce koja sa sobom povlače disciplinsku odgovornost ukoliko se predmeti ne urade u roku. Rokovi su istekli, ali tužioci nisu kažnjeni.
Mitrović smatra da će broj optužnica u budućnosti biti manji, a Link smatra da je zbog toga neophodno da pravosudne institucije razmišljaju o naslijeđu procesuiranja ratnih zločina.
S obzirom na jaz između javnog saznanja o ovim postupcima i same količine postupaka koji su se dogodili, zaista je od suštinskog značaja da institucije počnu identificirati nove oblike javne komunikacije, kontakta s javnošću, edukacije javnosti, kako bi osigurale da se pravda koja se dijeli u sudnici vidi.
“Nažalost, ostaje preko 3.000 slučajeva bez identifikovanih osumnjičenih, bez dovoljno činjenica za krivično gonjenje. Istina je da većina ovih slučajeva nikada neće biti uspješno procesuirana. I to ne znači da se ti zločini nisu dogodili i da još uvijek ne odjekuju u zajednicama u kojima su se dogodili”, kaže Link.
Link zaključuje da ne samo pravosudni organi nego i politički lideri u BiH trebaju da se uključe u iskrenu procjenu krivičnopravnog sistema i zaista identifikuju nove i inovativne mehanizme koji mogu da obezbijede određeni stepen odgovornosti, određeni stepen obeštećenja žrtvama i zajednicama i na neki način da se uspostavi evidencija o ovim događajima, iako ih nećemo vidjeti u presudi.
Svjedokinja “A” se boji da smo kao društvo daleko od pravde, a pri samom kraju procesuiranja jer su svjedoci tog vremena pod zemljom, drugi su bolesni, a treći više nemaju povjerenje u institucije.
“Samo me tješi da će neko napisati knjigu i da se na taj način ispričaju životne priče, kako bi ostala svjedočenja.”
Impressum
Novinarke na projektu: Lamija Grebo i Emina Dizdarević Tahmiščija
Web development: Malik Hodžić i Lampa
Dizajn internet stranice: Olivia Solis
Snimatelj: Mirza Mršo
Montaža: Elvedin Zorlak i Mirza Mokrović
Urednici: Semir Mujkić, Džana Brkanić i Haris Rovčanin
Direktor: Denis Džidić
Lektura: Nadira Korić i Amila Žunić
Engleski copy edit: Matthew Collin, Monica Green, Denny Petrick, Haley Zehrung i Max Daly
Engleski prevod: Sunita J. Hasić i Selma Đonlagić
Projekt menadžerica: Katarina Zrinjski
Stranica je izrađena uz podršku Amabasade Kraljevine Belgije