Više od deset miliona za spomenike u deceniji izgubljenoj za memorijalizaciju i reparacije
U protekle četiri godine, iz lokalnih budžeta izdvojeno je više od pet i po miliona maraka za izgradnju i održavanje spomenika civilnim i vojnim žrtvama rata, pa je ukupan iznos potrošen za memorijalizaciju premašio deset miliona u posljednjoj deceniji, pokazuju podaci koje je prikupio Detektor. Ali koliko je ovaj i drugi budžetski novac istinski pomogao stvaranju sistemskog pristupa procesima tranzicijske pravde – memorijalizaciji i reparacijama – i osiguravanju potpunog okvira okrenutog žrtvama i njihovim porodicama?
Piše: Emina Dizdarević Tahmiščija
Irmela Šabanović imala je pet godina kada je sredinom rata posljednji put vidjela svog oca Fuada Malića. Prve uspomene koje je kao dijete napravila bile su i jedine koje će imati na njega.
Posebno na dječiju suknjicu koja se zvala lambada – njegov poklon za rođendan.
“Bila je bijela s crnim tufnicama. To je bila jedina uspomena na njega”, kaže Irmela dok se prisjeća posljednjeg susreta s ocem 1993. godine, kada je s majkom napustila Srebrenicu.
“On se vratio po tu suknjicu i donio meni. To je naš zadnji susret i rastanak bio. U autobusu sam bukvalno preplakala cijeli taj put”, kroz suze se prisjeća Irmela.
Još uvijek pažljivo čuva pisma koja joj je otac slao dok je bila u izbjeglištvu u Sloveniji.
Danas je u godinama koje je on imao kada je u julu 1995. ubijen u zemljoradničkoj zadruzi u Kravici, nadomak Bratunca. Teško joj pada što više ne može ući u krug zadruge da položi cvijeće i prouči Fatihu.
“Jer ipak, tu je duša izdahnula”, kaže ona.
Prvi put je ušla u hangar Kravice 2013. godine, na mjesto gdje je njen otac posljednji put viđen živ. Njegove posmrtne ostatke je pronašla na dvije lokacije kod Zvornika. Ove masovne grobnice još uvijek nisu obilježene zvaničnim spomenicima ili natpisima.
Godinama su na mjestu ubistava u Kravici jedino obilježje bile rupe od metaka na zidu jer lokalne vlasti nisu dozvoljavale niti pravile spomenik ubijenima. Onda su 2022. godine, umjesto u spomenik, novac uložili u renoviranje hale, čija svijetla i nova fasada ne odaje utisak da su tu strijeljane stotine ljudi.
Bratunac je potrošio više od 190.000 maraka za ove radove. Prema podacima koje je prikupio Detektor, ova općina nije u protekle četiri godine izdvajala novac za spomenike žrtvama genocida ili obilježavanje masovnih grobnica.
Od početka 2020. godine lokalne vlasti u Bosni i Hercegovini izdvojile su preko pet i po miliona maraka za izgradnju spomenika gotovo isključivo samo većinskom narodu u svojoj općini. Time je zbir potrošenog novca za izgradnju i održavanje spomenika prerastao deset miliona maraka u posljednjih deset godina.
Ali koliko je taj novac zaista doprinio procesima tranzicijske pravde, posebno jednom od stubova ovog procesa – memorijalizaciji?
Milioni za spomenike
koji ne doprinose pomirenju
Novac koji je Bratunac iz svog budžeta potrošio na renoviranje hale u kojoj su ubijane žrtve genocida, za Irmelu je “način bahaćenja, inata i provokacije”. Ova općina dodatno je izdvojila skoro 80.000 maraka za popravak spomen-obilježja u Kravici, ali u odgovoru nisu naveli o kojem spomeniku se radi.
U Bratuncu se nalazi spomenik za 3.267, kako se na njemu navodi, srpskih boraca i civila stradalih u Odbrambeno-otadžbinskom ratu iz regije Birač, te za Srbe iz srednjeg Podrinja stradale u Drugom svjetskom ratu.
Bratunac je jedna od 85 općina u Bosni i Hercegovini koje su odgovorile na upit Detektora upućen svim gradovima i općinama o tome koliko su novca od 2020. godine izdvajali za spomenike.
Ranije je Detektor prikupio podatke od aprila 2015. do 2019. godine, prema kojima su općine i gradovi raspisali tendere za izgradnju spomen-obilježja vojnim i civilnim žrtvama rata u iznosu većem od četiri miliona maraka. Tada su predstavnici žrtava kazali da se spomenici gotovo uvijek prave većinskom narodu i kao inat drugima, a stručnjaci da ne doprinose izgradnji mira. U istom periodu, oko milion maraka raspisano je za sanacije i održavanja spomenika.
Novi podaci koje je prikupio Detektor pokazuju da vlasti nisu naučile lekcije iz prošlosti.
Irmela se nada da bi rezolucija koju su usvojile Ujedinjene nacije (UN) mogla ubrzati i ohrabriti proces obilježavanja masovnih grobnica. Dio rezolucije posvećen je upravo memorijalizaciji.
BiH nikada nije usvojila državni zakon o spomenicima, pa se oni žrtvama proteklog rata u BiH podižu na raznim mjestima, bez jasnih i usaglašenih kriterija. Izgled i sadržaj, ali i odluka o tome kome je spomenik posvećen ostavljeni su na volju vlastima pa se nerijetko sami spomenici koriste da se pošalju poruke mržnje.
Memorijalizaciju u BiH u periodu nakon rata obilježilo je nepostojanje jedinstvenog, sistemskog, organizovanog državnog nastojanja u obilježavanju sjećanja, ocjenjuje pravna stručnjakinja Lejla Gačanica u dokumentu koji je pripremila za Detektor. Ona u svom policy paperu navodi da je tako dijelom jer ne postoji odgovor na pitanje šta će se obilježavati, gdje i na koji način.
Podizanje spomenika u BiH je suštinski političko pitanje, kaže Gačanica i dodaje da oni nose jasnu političku poruku o tome ko je žrtva, ko počinilac, a ko branilac. Jednako kao prisustvo spomenika, ovome svjedoče i odbijanja da se obilježe određeni događaji i stradanja iz prošlosti.
Veliki broj memorijala posvećenih vojnim i civilnim žrtvama jedne etničke skupine podignut je i u mjestima povratka, na javnim mjestima, u školama, kulturnim institucijama, zatim na mjestu stradanja pripadnika druge etničke skupine ili u povratničkim naseljima gdje žive pripadnici samo jedne etničke zajednice. Sve ovo je imalo negativan uticaj na procese pomirenja, ali i povratka, te osjećaj sigurnosti povratnika.
Rascjepkanost u izgradnji spomenika, te organizaciji komemoracija, izvan onih “velikih” i sada već ustaljenih, Gačanica vidi kao posljedicu razjedinjenih stavova o prošlosti u kojima se žrtve i njihove potrebe zanemaruju. Drugim dijelom, jer ne postoje jasni i jedinstveni zakoni o izgradnji spomenika kojima se obilježava rat vođen ‘90-ih.
Osnovu za podizanje memorijala u BiH čine prvenstveno entitetski i kantonalni zakoni, kao i zakon Brčko distrikta o prostornom planiranju i korištenju zemljišta. Saglasnost za podizanje spomenika najčešće daju urbanističke službe lokalnih samouprava. Međutim, ova zakonska regulativa ne utvrđuje relevantne kriterije i standarde za podizanje memorijala u smislu tranzicijske pravde.
Strategija tranzicijske pravde, dokument koji nikada nije zvanično usvojen u BiH, predviđa mogućnost izgradnje jedinstvenog spomen-obilježja svim žrtvama rata u BiH, kao i mogućnost izgradnje jedinstvenog, jednoobraznog spomen-obilježja u lokalnim zajednicama posvećenog svim žrtvama.
Pitanje memorijala ključno je za Strategiju tranzicijske pravde. Državne vlasti bi trebale stati iza projekta izgradnje memorijala i njihovog održavanja, kako bi postali “mjesta sjećanja”.
Udruženja žrtava, ali i borci za ljudska prava, krive političare jer neće da usvoje zakon kojim bi bilo definisano šta i gdje se može obilježiti i postaviti. Udruženja iz sve tri etničke skupine u BiH susreću se s istim problemom. Ako je etnička skupina u manjini u općini u kojoj želi postaviti obilježje ili podići spomenik, neće joj biti odobreno.
Prema podacima koje je Gačanica prikupila, u BiH je izgrađeno više od 2.100 spomenika koji su posvećeni ratnim stradanjima ‘90-ih. Veći broj ovih spomenika nalazi se na području Federacije, njih više od 1.400, s najviše spomenika u Tuzlanskom kantonu – ukupno 288. U Republici Srpskoj najviše spomenika je popisano na području šire Bijeljinske regije, uključujući i Zvornik, sa ukupno 231 spomenikom. Spomenici se manje podižu civilnim žrtvama rata, još rjeđe neovisno o nacionalnosti, a tek u pet slučajeva podignuti su spomenici svim civilnim žrtvama, neovisno o pripadnosti.
“Do sada su se izmijenila četiri gradonačelnika i četiri predsjednika Skupštine i niko od njih nije imao u sebi dovoljno ljudskosti da napravi historijski iskorak i odobri izgradnju prvog spomenika za civilne žrtve rata u Prijedoru”.
Fikret Bačić
Spomenici u službi
pomirenja ili podjela
Jedan od rijetkih spomenika u BiH koji su podignuti bez nacionalnih i vjerskih simbola izgrađen je za stradale u Varešu. Na trgu ispred zgrade Općine Vareš, u obliku stupa, bez religijskih i nacionalnih oznaka, nalazi se spomenik na kojem piše: “Pokloni se na svoj način.”
Ali mu je prijetilo uklanjanje, jer nije prošao neophodnu zakonsku proceduru.
Slični spomenici postoje samo još u Žepču, Bosanskom Petrovcu, Brčkom te Spomenik miru u Srebrenici iz 2020. godine, koji je izazvao najviše nesporazuma i negodovanja.
Simbolično je “otvoren” na Međunarodni dan mira, a izazvao je podjele između srpskog i bošnjačkog stanovništva u ovom gradu, na one koji ga smatraju dobrom idejom i one koji ga vide kao licemjeran potez koji nije zasnovan na priznanju genocida počinjenog 1995. godine.
Mladen Grujičić, načelnik Srebrenice, za Detektor je rekao da je ideja o spomeniku usvojena na općinskoj skupštini, kada su delegati većinski izglasali “podizanje spomenika koji će biti univerzalan i bez direktne veze sa žrtvama posljednjeg rata”.
U Udruženju Pokret “Majke enklave Srebrenica i Žepa” negodovali su zbog ove odluke.
“Nekad razmišljam kako on uopšte može stati pred bošnjački narod ili uopšte nešto da kaže pored tog negiranja koje on ima (…) negiranja genocida, minimiziranja žrtava, upravo od strane njega, i on, molim te, koje licemjerstvo radi, u Srebrenici radi spomen mira”, smatra Šahida Abdurahmanović, članica Udruženja.
U januaru 2024. Gradska uprava Sarajevo raspisala je javni poziv za izradu idejnog rješenja spomen-obilježja civilnim žrtvama rata od 1992. do 1995. godine, čije podizanje će biti simbol sjećanja i otpora protiv nasilja i mržnje koje su pretrpjeli građani tokom najduže opsade u modernoj historiji. Iz Unije civilnih žrtava rata Kantona Sarajevo su pozvali građane na dostavljanje imena ubijenih civila.
Tokom 2018. godine najviše novca za izgradnju spomenika žrtvama proteklog rata izdvojila je Općina Kalinovik, za šta je raspisan tender u vrijednosti većoj od 220.000 maraka. Prema novim podacima, Kalinovik nije izdvajao novac za spomenike od 2020. do prvog kvartala 2024. godine.
Predstavnici žrtava kažu da se spomenici gotovo uvijek prave većinskom narodu i kao inat drugima, a stručnjaci da ne doprinose izgradnji mira.
Na 28. godišnjicu stradanja građana Sarajeva na Kazanima iznad Sarajeva otkriveno je spomen-obilježje, ali bez prisustva porodica žrtava. Na spomeniku stoji natpis: “Zauvijek ćemo se, s tugom i poštovanjem, sjećati naših ubijenih sugrađana”, s nabrojanih 17 imena žrtava. Za ovaj spomenik Grad Sarajevo je izdvojio 7.000 maraka.
Članovi porodica ubijenih i brojni građani Sarajeva negodovali su zbog ove odluke, jer smatraju da je potrebno imenovati počinioce zločina. Tačan broj ubijenih i bačenih u jamu na Kazanima do danas nije utvrđen.
Milan Mandić iz Udruženja porodica nestalih Sarajevsko-romanijske regije kaže kako se datum obilježavanja Dana sjećanja na žrtve na Kazanima treba usaglasiti s porodicama nestalih i njihovim predstavnicima, a ne na sjednici Gradskog vijeća.
Ovo spomen-obilježje već je pretrpjelo oštećenje upotrebom boje u spreju.
Još od 2012. godine roditelji ubijene djece Prijedora pokušavaju dobiti dozvolu za izgradnju spomenika ubijenoj djeci ovoj grada – njih 102. Na svaku godišnjicu obilježavanja Dana bijelih traka, roditelji i preživjeli se nadaju da će narednu godišnjicu obilježiti ispred spomenika. Tako je bilo i ovog 31. maja.
Fikret Bačić je napomenuo da je prošlo deset punih godina od kada su predali zahtjev za izgradnju spomenika ubijenoj djeci, ali da ga Skupština Grada nikada nije razmotrila.
“Do sada su se izmijenila četiri gradonačelnika i četiri predsjednika Skupštine i niko od njih nije imao u sebi dovoljno ljudskosti da napravi historijski iskorak i odobri izgradnju prvog spomenika za civilne žrtve rata u Prijedoru”, objasnio je Bačić, kojem su u Prijedoru ubijeni supruga i dvoje djece.
Preživjele žrtve su također prije nekoliko godina podnijele zvanični zahtjev Institutu za nestale osobe BiH i Gradu Prijedoru da se obilježe grobnice, jer porodice, po Zakonu o nestalim osobama BiH, na to imaju pravo.
Ali taj je zakon mrtvo slovo na papiru, za koje Mirsad Duratović iz Udruženja logoraša “Prijedor 92” ne vjeruje da ga ijedna institucija može provesti u djelo.
“I sad tražiti da, pored zakona koji imamo usvojen i donesen i Instituta koji se bavi tim pitanjima, tražimo od međunarodne zajednice da zaštiti masovne grobnice. Pa zašto institucije u ovoj zemlji ne rade svoj posao?”, kaže on.
Zakon daje mogućnost porodicama nestalih i udruženjima da traže da se obilježe mjesta gdje su pronađeni posmrtni ostaci. Uslov za to je potvrda institucija da je grobnica postojala na tom mjestu, a kasnija procedura uključuje lokalni nivo općine ili grada.
Jedini memorijal ustanovljen zakonom i s jasnim ciljem “da se stvori dostojanstveno mjesto za ukop osoba koje su preminule usljed događaja u Srebrenici”, odlukom visokog predstavnika 2000. godine, jeste Memorijalni centar Srebrenica za žrtve genocida počinjenog 1995.
Za razliku od ogromnih iznosa novca koje su vlasti spremne trošiti na pogrešan način memorijalizacije, novca za reparacije, kao još jedan od važnih stubova tranzicijske pravde, nikada nije bilo dovoljno.
Spomenik u Srebrenici. Foto: Detektor
Reparacije i osjećaj pravde
za pretrpljena iskustva
Administrativne reparacije
Ovaj sistem reparacija BiH je razvijala na nivou entiteta i Brčko distrikta – Zakon o zaštiti civilnih žrtava rata u Federaciji, Zakon o zaštiti žrtava ratne torture Republike Srpske i Zakon o civilnim žrtvama rata Brčko distrikta.
Prema Gačanici, jedan od najvećih problema u vezi sa administrativnim reparacijama odnosi se na nejednak tretman preživjelih i nepostojanje jedinstvenog okvira za cijelu BiH.
Fragmentirani pravni okvir dovodi do nejednakih prava i odnosa prema preživjelim. Civilne žrtve rata, uključujući žrtve ratnog seksualnog nasilja u oba entiteta, i dalje primaju znatno niže invalidnine u poređenju s vojnim žrtvama rata. Iznosi mjesečne novčane podrške dodijeljene žrtvama u Republici Srpskoj četiri su puta manji od onih dodijeljenih u Federaciji, što stvara nejednak tretman žrtava.
Tu je i pitanje roka za sticanje statusa civilnih žrtava rata – u Federaciji je za preživjele žrtve ratnog seksualnog nasilja rok ukinut, u Republici Srpskoj je istekao 2023. godine. Zbog toga se razlikuju prava žrtava u dva entiteta. Na to već godinama upozoravaju udruženja žrtava i međunarodne organizacije posvećene njihovim pravima, ali vlasti u ovom entitetu su ipak pustile da ovaj rok istekne, pa žrtve više nemaju pravo na dobijanje statusa.
“Ovakva vrsta diskriminacije je nedopustiva, posebno imajući u vidu još uvijek vrlo fragilan mir u BiH”, navodi Gačanica.
Zakon o zaštiti žrtava ratne torture Republike Srpske omogućavao je bivšim logorašima, žrtvama seksualnog nasilja ili drugih oblika traume koji žive u ovom entitetu da traže status žrtve ratne torture.
Nada Golubović iz Fondacije “Udružene žene” Banja Luka ranije je za Detektor kazala da su od Ministarstva dobili odgovor da je rok od pet godina bio dovoljan, da su putem udruženja žrtve upoznate i da su uglavnom ostvarile status. S tim se ne slažu u udruženjima žrtava.
Kako pojašnjava Golubović, žrtve koje žele da podnesu zahtjev moraju imati ljekarske nalaze prikupljene do 2005. godine.
“Ako ih nemaju, ne mogu ni tražiti status”, dodaje Golubović.
Osim ovoga, i za one koji imaju sve potrebne dokaze, postoje i različite interpretacije da li je neko bio žrtva ili ne.
Adrijana Hanušić Bećirović kaže da je TRIAL International u BiH pomogao u upravnom postupku prijedorskom logorašu Fikretu Aliću, kome je zahtjev odbijen uprkos tome što se radi o jednom od najpoznatijih bivših logoraša iz Prijedora, čije je lice osvanulo na naslovnici magazina Time u augustu 1992. godine.
Dokumenti mogu biti poseban problem za žrtve Bošnjake jer se oni ne nalaze u evidencijama prvostepenih organa ni lokalnih boračkih udruženja.
Nema naznaka da bi vlasti mogle dati novi rok za prijavu. Na diskusiji u februaru 2024. godine navedeno je da on nije bio dovoljno dug zbog naročito složenih procedura i uslova pod kojima se žrtva ratne torture trebala prijaviti.
U Republičkom centru za istraživanje ratnih zločina, u oktobru 2022. su rekli da su zaprimili 542 zahtjeva za priznavanje statusa žrtve ratne torture, ali da su u evidenciji pronašli samo 54 lica koja su na osnovu toga dobila traženi status. I iz te institucije tada su bili saglasni da je rok za prijavu trebalo produžiti.
Druga prava žrtve su također čekale godinama, tako im je tek 2024. po prvi put omogućena banjska rehabilitacija iako je zakon i ranije predviđao ovu mogućnost.
Dom naroda Parlamenta Federacije je usvojio Prijedlog zakona o zaštiti civilnih žrtava rata tek 2023. godine i on predviđa da žrtve ratnog seksualnog nasilja i djeca rođena iz tog čina budu prepoznati kao posebna kategorija žrtava rata.
Gačanica pojašnjava da, u odnosu na prethodno rješenje, ovaj zakon donosi nekoliko bitnih izmjena. Uvodi se reparacija kao pravni osnov za dio naknade osobama s invaliditetom koje su zbog ratnih dejstava stradale kao civili, uvode se u zakon djeca rođena iz zločina silovanja, ukida se rok posebnim kategorijama, odnosno žrtvama silovanja za prijavljivanje silovanja, kao i žrtvama zaostalog ratnog materijala; ukida se uslov obaveznog vještačenja u Institutu za medicinsko vještačenje i nastavlja s radom posebna komisija koja se bavi identifikacijom žrtava silovanja. Također, ukida se cenzus za porodice koje ostvaruju pravo na porodičnu invalidninu.
Na državnom nivou, program administrativnih reparacija predviđa Zakon o nestalim osobama. Prema ovom zakonu, nestalim osobama smatraju se civili i borci koji su nestali tokom oružanih sukoba u BiH u periodu od 30. aprila 1991. do 14. februara 1996. godine.
Uslovi koji moraju biti kumulativno ispunjeni da bi se osoba smatrala nestalom po ovom zakonu jesu da porodica nema nikakvih vijesti o nestalom članu, da je nestanak prijavljen i da o sudbini nestale osobe ne postoje pouzdane informacije.
BiH, ustvari, nikada nije ispunila svoje obaveze da obezbijedi funkcionalan sistem koji doprinosi priznanju patnji i time omogući oporavak društva kroz reparacije odnosno naknade žrtvama za pretrpljenu štetu tokom konflikta.
Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH i Ministarstvo pravde BiH, uz pomoć međunarodne zajednice, još prije više od decenije pokrenuli su opsežan državni program unapređivanja statusa civilnih žrtava rata koji se sastojao od Nacrta državne strategije za tranzicijsku pravdu, programa za žrtve seksualnog nasilja počinjenog u ratu i Nacrta zakona o zaštiti žrtava torture BiH.
Osmišljeni kao osnova okvira za vansudsko postizanje pravde, uključujući obezbjeđenje naknade žrtvama, zaštitu kolektivnog pamćenja i vraćanje povjerenja u institucije vlasti, ova tri dokumenta su bila najkonkretniji pokušaj vlasti u BiH da prepozna patnje žrtava i da im pruže podršku da nastave život.
Ali nikada nisu dobili političku podršku za usvajanje na državnom nivou. U nedostatku formalnog sistema za reparaciju koji je trebao nastati ovim okvirom, žrtve se sada moraju osloniti na složeni sistem socijalne pomoći, kao i na pojedinačne postupke pred krivičnim i građanskim sudovima da ostvare neke vrste odštete.
Evropska komisija u izvještaju za 2023. godinu upozorava BiH da treba riješiti otvorena pitanja koja se tiču nestalih osoba, obeštećenja ratnih žrtava torture i seksualnog nasilja i tranzicione pravde.
Tokom brojnih zločina u posljednjem ratu, osim fizičkih trauma i povreda, veliki broj žrtava doveden je u egzistencijalnu krizu. U logorima i zatvorima širom BiH tokom rata preživjelo je više od 200.000 civila, a 30.000 logoraša ubijeno je ili se vode kao nestali.
Ratno seksualno nasilje je ostavilo dugotrajne psihičke, fizičke, ekonomske i društvene posljedice po preživjele i njihove porodice.
Mnoge preživjele žrtve još uvijek pate od traume u vezi s ratnim seksualnim nasiljem, većina preživjelih pati od posttraumatskog stresnog poremećaja povezanog s različitim psihičkim stanjima, ili i dalje pate od tjelesnih posljedica i zdravstvenih problema, a mnoge od tih povreda i stanja se ne liječe jer se i dalje suočavaju sa stigmom koja ih sprečava da traže rehabilitaciju ili im medicinske usluge naprosto nisu dostupne. Za neke vrste trauma poput PTSP-a nikada nisu razvijani posebni sistemi tretmana ni podrške.
Zbog ovoga, uvođenje efikasnijeg sistema reparacije u BiH bilo bi od ključnog značaja, ali programi koji postoje nepotpuni su, administrativno teški te retraumatizirajući za preživjele.
Najpoznatiji oblik reparacija u BiH su obeštećenja, koja se ostvaruju na osnovu entitetskih zakona o pravima civilnih žrtava rata i ratnih vojnih invalida, te putem sudskih postupaka za naknadu materijalne i nematerijalne štete.
Reparacije u sudskim postupcima – krivični i parnični postupak
Vlasti imaju obavezu da svim preživjelim žrtvama ratnog seksualnog nasilja osiguraju sveobuhvatan sistem kompenzacija i reparacija, kako bi im vratile nadu u bolji život, a kompenzacija žrtvama ne znači samo finansijsku pomoć, već cijeli sistem pristupa psihološkoj, poslovnoj i zdravstvenoj njezi.
Ali, prema podacima TRIAL-a, naknade za preživjele su različite u BiH i kreću se od 137 do 680 KM, što je i dalje isuviše malo da pokrije njihove osnovne životne potrebe.
Osim administrativne reparacije, žrtve mogu odštetu tražiti i u krivičnim postupcima, ali istraživanje Amnesty Internationala iz 2017. godine je pokazalo da jedine četiri odluke donesene do sada nisu izvršene, jer počinioci nisu imali dovoljno sredstava. S druge strane, parnični postupci uglavnom završe negativnom odlukom i žrtve još moraju da plate troškove, koji nekad iznose i više od 15.000 maraka.
Gačanica pojašnjava da se u krivičnom postupku reparacije ostvaruju kroz isticanje imovinskopravnog zahtjeva. Krivični postupak pruža preživjelima zaštitu identiteta i psihološku podršku, a istovremeno zaobilazi probleme kao što su zastara i sudski troškovi, koji ometaju pristup pravdi u parničnom postupku. BiH nema posebno zakonodavstvo posvećeno pravima žrtava krivičnih djela, niti je zakonodavac ugradio posebna pravila za žrtve ratnih zločina ili žrtve krivičnih djela nasilja u opće zakonodavstvo o krivičnom postupku ili izvršnom postupku kako bi osigurao da žrtve krivičnih djela zaista u praksi dobiju naknadu.
Do marta 2023. godine je ukupno dodijeljeno 20 imovinskopravnih zahtjeva u BiH, u više od 700 predmeta ratnih zločina. U dosuđenim, tri su zahtjeva isplaćena putem izvršnog postupka, a dva putem dobrovoljne isplate osuđenih lica. Svi ostali su ili tek djelimično ili nikako isplaćeni žrtvama.
Za razliku od krivičnog postupka, u parničnim postupcima mjera zaštite identiteta se ukida, zbog čega preživjeli kojima je identitet bio zaštićen u krivičnom postupku često odustaju. Treći veliki izazov ostvarivanja reparacija kroz parnične postupke jeste zastara potraživanja naknade nematerijalne štete.
Većina preživjelih žrtava seksualnog nasilja osjeća da ih je sistem napustio i izdao zbog prakse pozivanja na zastaru u parničnim postupcima za odštetu zbog nematerijalne štete koja im je nanesena, a rezultat je odbacivanje svih tužbi i dodatni finansijski pritisak, zbog čega se žrtve osjećaju razočarano i ovu praksu nazivaju “dodatnom kaznom jer su preživjele”.
Organizacija TRIAL International pružala je preživjeloj žrtvi ratnog seksualnog nasilja pravnu pomoć koja je započela u krivičnom postupku pred Sudom BiH, što je rezultiralo time da je to bio drugi slučaj u kojem je, u junu 2015. godine, dosuđen imovinskopravni zahtjev u krivičnom postupku u BiH, u iznosu od 30.000 maraka. Kako počinitelj nije imao imovine a dosuđeni iznos nije bilo moguće naplatiti, izvršni postupak se nije mogao provesti do kraja.
U BiH ne postoji fond iz kojeg bi se u ovakvim situacijama automatski osigurala naplata dosuđenog iznosa. Jedina mogućnost koja bi žrtvi, nakon neuspješno provedenog izvršnog postupka, teoretski preostala bilo bi pokretanje parničnog postupka kako bi se utvrdila supsidijarna odnosno dodatna odgovornost entiteta i države za naknadu pričinjene štete, objašnjavaju iz TRIAL Internationala.
Prema Gačanici, izazov koji je ostao na svim nivoima u ostvarivanju reparacija u krivičnim postupcima tiče se izvršnog postupka i tu se još uvijek ne nazire sistemsko rješenje. Kada se počinioci oglase krivima i žrtvi se dodijeli naknada štete, malo je vjerovatno da će biti isplaćena ako počinilac nema dovoljno sredstava, ili ih je prikrio.
Kako se navodi u nalazima studija o reparacijama u BiH koje je uradio TRIAL u saradnji s Global Survivors Fundom i lokalnim partnerom Udruženjem građana “Vive žene”, ratno seksualno nasilje bilo je sistematsko i institucionalizirano, što je potvrđeno presudama Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ).
Iako je BiH uspostavila domaći program reparacija koji uključuje preživjele žrtve ratnog seksualnog nasilja usvajanjem pravnog okvira za administrativne reparacije, još je daleko od pružanja odgovarajućih, brzih i učinkovitih reparacija prema međunarodnim standardima.
Nalazi preporučuju da bi BiH trebala usvojiti zakonodavne i druge mjere kako bi garantirala da preživjele žrtve ratnog seksualnog nasilja imaju jednak pristup učinkovitim pravnim lijekovima u cijeloj državi, bez obzira na mjesto stanovanja.
Također, vlasti u BiH trebaju osigurati da žrtve dobiju odštetu u krivičnom postupku, osigurati odštetu ukoliko počinitelj ne pruži reparaciju, kao i osigurati da su djeca rođena kao posljedica ratnog silovanja uključena u okvire reparacije kao posebna kategorija sa specifičnim potrebama, te izmijeniti zakone o parničnom postupku tako da identitet preživjelih kojima je odobrena zaštita identiteta u krivičnom postupku bude zaštićen i u parničnom postupku.
U krivičnim postupcima, tužioci, sudije i sudovi koji rade na procesuiranju ratnih zločina trebali bi uložiti više napora kako bi žrtve ostvarile pravo na naknadu štete u okviru krivičnog postupka.
“Potrebno je da država BiH osigura fond ili neki drugi mehanizam posredstvom kojeg će se isplatiti naknada štete žrtvi ako ne uspijemo da naplatimo tu štetu od strane počinitelja kroz izvršne postupke”, kaže Adrijana Hanušić-Bećirović, viša pravna savjetnica TRIAL Internationala.
Ekspert Ujedinjenih nacija (UN) za tranzicijsku pravdu Fabian Salvioli je nakon posjete Bosni i Hercegovini 2021. godine, između ostalog, zatražio od Vlade da hitno usvoji pravni okvir i nacionalni program koji bi pružio brzu i efikasnu reparaciju svim žrtvama ratnih zločina, upozorivši da je proces tranzicijske pravde došao do mrtve tačke u BiH.
Salvioli je naveo kako žrtve prolaze kroz komplikovane procese da bi ostvarile naknadu nematerijalne štete, te da je zabrinjavajući broj žrtava koje su morale platiti sudske troškove koji su u vezi s civilnim parnicama koje su izgubile.
“To je nepravedno. (…) Žrtve su postale žrtve još jednom – žrtve sukoba i žrtve sistema reparacije, koji je neprihvatljiv”, kazao je i dodao da se hitno mora zaustaviti naplata sudskih troškova žrtvama čije su parnice odbijene.
Prema studiji TRIAL-a o procjeni djelotvornosti zahtjeva za naknadu štete u krivičnom postupku u 16 završenih predmeta pred Sudom BiH, Okružnim sudom u Doboju i Kantonalnim sudom u Novom Travniku, jedan ili više počinilaca obavezni su isplatiti naknadu štete žrtvama ratnih zločina u iznosima od 20.000 do 60.000 maraka.
Strategija tranzicijske pravde
–niti usvojena, niti provedena
Nacrt državne strategije za tranzicijsku pravdu trebao je da pruži sveobuhvatnu platformu za utvrđivanje istine i pravde, ali i da osigura efikasan institucionalni pristup obeštećenjima i drugim oblicima podrške.
Skoro tri decenije od završetka rata, dokument nikada nije usvojen. U tekstu koji je prije deceniju izradila grupa stručnjaka jasno se definiraju mehanizmi za utvrđivanje činjenica i istine o ratnim događajima. Danas o dokumentu govore još samo udruženja žrtava.
Eli Tauber, jedan od članova grupe, ranije je za Detektor rekao da ima dojam da je dokument izrađen samo da se pokaže da BiH ima namjeru da nešto uradi, ali da na kraju nije urađeno ništa.
“Mislim da i nije bio cilj da se nešto uradi, mogu da kažem slobodno poslije ovoliko godina. Svi koji smo učestvovali u tom timu mislili smo da radimo najbolje stvari za svoju državu. Međutim, neko je mislio da treba samo da pokažemo da mi kao nešto radimo, ali ne i da se to desi”, rekao je Tauber.
Reparacija je jedna od ključnih stvari kojima se bavi dokument. Nacrt trenutni sistem obeštećenja žrtava smatra “neodrživim i diskriminatorskim”, te predlaže usvajanje novog, koherentnog državnog sistema obeštećenja, kao i sistema podataka o svim korisnicima kojim bi koordiniralo Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH, ali uz poštivanje nadležnosti entiteta.
Prema ovoj strategiji, države imaju obavezu da osiguraju programe reparacija zbog kršenja prava u prošlosti. Programi reparacija podrazumijevaju materijalne i nematerijalne metode, koje imaju individualni i kolektivni efekat, a putem kojih se na direktan i indirektan način doprinosi vraćanju dostojanstva žrtvama, vrši priznanje i prihvatanje stradanja, prevazilaze efekti kršenja prava, deviktimizacija, te poboljšava socioekonomski položaj žrtava, a sve s ciljem njihove resocijalizacije.
Zbog odbijenih zahtjeva
za naknadu štete moraju
platiti sudske troškove
Više od polovine logoraša čiji su tužbeni zahtjevi za naknadu nematerijalne štete za vrijeme provedeno u zatočenju odbijeni, dobilo je rješenja kojima im se nalaže da plate troškove sudskog postupka, sudske takse i pravobranilaštva, a ti su troškovi mogli biti 1.000 maraka, ali i sve do 12.500 maraka. Pojedini su naslijedili te troškove od članova porodice koji su u međuvremenu preminuli, a ukoliko nisu u mogućnosti da plate, prijeti im oduzimanje imovine.
Rahmija Hodžić je u nekoliko logora proveo ukupno 250 dana, a nakon razmjene je isto toliko vremena proveo na liječenju u Kliničkom centru u Sarajevu.
“Nisam mogao hodati, imao sam probleme s kičmom i kukovima. Operisao sam srce, imam četiri bajpasa i jedan stent”, kaže Hodžić, koji je 2007. godine na Osnovnom sudu u Banjoj Luci tužio Republiku Srpsku za naknadu nematerijalne štete zbog neosnovanog lišenja slobode i zatočenja te pretrpljenih tortura u logorima.
Njegov zahtjev za naknadu štete je odbijen zbog zastare, a 10. decembra 2021. godine je, preko Kantonalnog suda u Sarajevu, dobio rješenje o izvršenju namirenja troškova Pravobranilaštva Republike Srpske prema kojem je dužan platiti 4.375 maraka i još 200 maraka zatezne kamate.
“Osjećam se povrijeđeno. Ne mogu još sebi doći u kakvom sam sistemu radio 40 godina. Šta je na kraju satisfakcija? Da platim Republici Srpskoj zato što su nas tukli, maltretirali i zatvarali u logore?”, kaže Hodžić i dodaje da će na ovo rješenje njegov advokat uložiti žalbu.
Prema podacima Saveza logoraša BiH iz 2022. godine, više od 30.000 logoraša podnijelo je tužbe za naknadu nematerijalne štete zbog neosnovanog hapšenja i zatočenja, te pretrpljenih tortura u logorima od 1992. do 1995. godine.
Nepostojanje državnog zakona o žrtvama torture i efikasnih mehanizama za utvrđivanje činjenica i istine o događajima u ratu otežavaju njihova nastojanja za reparacijama.
Jedna država –
različita prava za žrtve torture
BiH nikada nije ujednačila zakone o pravima žrtava rata koji postoje na entitetskom odnosno kantonalnom nivou niti kvalitete usluga koje oni pružaju. Prije skoro deceniju i po, žrtve su uz pomoć javnosti tražile zakon o žrtvama torture na državnom nivou ali je on sve do sada ostao samo nacrt koji osporavaju iz Republike Srpske, koja ima vlastiti zakon.
Nepostojanje državnog zakona znači da ne postoji ni zvanična procjena broja logora koji su tokom rata postojali u BiH, kao ni broj žrtava torture. U Savezu logoraša BiH smatraju da je bilo 657 logora i oko 200.000 zatočenika, a na osnovu procjena tri udruženja ratnih žrtava.
Zakonom o žrtvama torture bi bivšim logorašima i žrtvama torture bio obezbijeđen osnovni paket prava, odnosno zdravstvena, socijalna i radna prava koja su garantirana međunarodnim konvencijama, a odnose se na materijalne i nematerijalne reparacije.
Ali bez sistemskog pristupa, a zbog diskriminatorske prakse, neujednačenog pristupa pravu i nepostojanja političke spremnosti, žrtve se suočavaju s poteškoćama da ostvare svoja prava.
Djeca rođena kao posljedica ratnog silovanja
U julu 2022. udruženja koja se godinama bore za ravnopravan status i prepoznavanje djece rođene kao posljedice ratnog seksualnog nasilja, pozdravili su odluku Vlade Brčko distrikta o usvajanju Zakona o zaštiti civilnih žrtava rata, za koji navode da je prvi takav u BiH.
Tada je Ajna Jusić, predsjednica Udruženja “Zaboravljena djeca rata”, rekla kako je usvajanje Zakona, kojim su priznata djeca rođena kao posljedica ratnog seksualnog nasilja, pionirski posao Vlade Brčko distrikta, te dodala kako je ovo hrabar i važan iskorak u borbi za ljudska prava na globalnom nivou.
“Djeca koja su rođena kao posljedica ratnog silovanja, od početka su bila vrlo zanemarena kategorija ljudi, koja nije imala nikakve prilike ni mogućnosti”, kazala je Jusić.
Kako za djecu, tako i za majke – preživjele žrtve ratnog seksualnog nasilja, priznavanje statusa ima višestruk značaj, s obzirom na to da se često suočavaju s problemima koji se vezuju za njihov identitet, stigmatizaciju, marginalizaciju i izolaciju.
Ovaj zakon nije priznao dodatna pripadajuća prava, kao što su prioritet pri obrazovanju i stipendiranju. Osim toga, civilnim žrtvama rata, uključujući žrtve seksualnog nasilja, nije priznato pravo na banjsko liječenje i medicinsku rehabilitaciju te prioritet prilikom ostvarivanja prava na zdravstvenu zaštitu, uprkos preporukama organizacije TRIAL International.
Dok pozdravljaju usvajanje, u Udruženju “Zaboravljena djeca rata” smatraju da ovaj zakon mora biti usvojen i u parlamentima entiteta.
BiH ne ispunjava
međunarodne preporuke
U 2016. godini Komitet za zaštitu ljudskih prava Ujedinjenih nacija (UN) utvrdio je da je Bosna i Hercegovina (BiH) prekršila prava Sakibe Dovadžije jer nije procesuirala odgovorne za nestanak njenog supruga 1992. godine s području Ilijaša, te joj nije osigurala reparaciju. U mišljenju Komiteta UN-a navodi se da je BiH obavezna da pronađe i procesuira odgovorne za ubistvo Saliha Dovadžije, kao i da članovima njegove porodice osigura “psihičku rehabilitaciju i adekvatne reparacije”.
Tri godine kasnije, Komitet protiv torture UN-a donio je odluku kojom se od BiH traži javno izvinjenje žrtvi seksualnog nasilja, kao i isplata štete u što kraćem roku te sistematsko rješavanje problema reparacije žrtvama na državnom nivou. Ovo je prva ovakva odluka donesena protiv BiH.
Državno ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice tek je 2021. oformilo radnu grupu za pravljenje plana provedbe odluke UN-ovog komiteta.
Krajem maja ove godine, ovo pitanje je bilo na dnevnom redu sjednice Vijeća ministara BiH, ali su informacija i plan odgođeni za neku od narednih sjednica, radi dodatnih konsultacija.
Impressum
Novinarka na projektu: Emina Dizdarević Tahmiščija
Web development: Malik Hodžić
Dizajn internet stranice: Olivia Solis
Snimatelj: Mirza Mršo
Montaža: Elvedin Zorlak
Urednici: Semir Mujkić, Džana Brkanić i Haris Rovčanin
Direktor: Denis Džidić
Lektura: Nadira Korić i Amila Žunić
Engleski copy edit: Marcus Tanner, Danny Patrick
Projekt menadžerica: Katarina Zrinjski
Stranica je izrađena uz podršku Amabasade Kraljevine Belgije